Ja sam odustajač, prošlo mi je neki dan kroz glavu dok sam listala svoju bojanku za odrasle s mandalama. (da znam, odvratno trendovski, ali svidjelo mi se, što mogu?)
BRANKICA STANIĆ:
Odustati od etiketiranja drugih i sebe naš je najveći izazov
Ova iznenadna misao poprilično mi je zaokupila pažnju jer kako to inače i biva, ne smatram se takvom. Zapravo, kad bih išla nabrajati od čega to sve nisam odustala (a možda sam baš trebala) popis bi bio podugačak. Pa opet…
Razlog ovoj mojoj misli bila je činjenica da od gotovo potpuno izbojane bojanke, tek nekoliko mandala je bilo urađeno do kraja. Sve ostale su bile započete i prekinute negdje na pola, stršale su onako nedovršene, nedorečene. Nedostajala im je ona početnička praznina, bjelina koja je zvala, obećavala, davala ti polet… Nedostajalo im je i ono očito; dovršenost, kompletnost, ono nešto zbog čega u miru udahneš i kažeš: Dobro je.
Ispalo je kad bih išla nabrajati što sam to sve u životu započela pa odustala negdje na pola, popis bi isto bio podugačak. Jesam li baš uvijek imala legitiman razlog za to?
Ili sam više odustajala jer sam, suočena s poteškoćama ili prevelikom količinom vremena potrebnom da se nešto postigne, gubila interes i entuzijazam, baš kao što je to bilo s mandalama, koje su mi zbog svojih brojnih detalja s vremenom postajale naporne za završiti. Ili je možda nešto sasvim treće u pitanju?
Osoba sam kojoj stvari brzo dosade. Kad nestane izazov, kad savladam ono što je donedavno nosilo oznaku nemoguće pa ju zamijeni oznaka svakodnevno i uobičajeno, moj interes za istim se drastično smanjuje. Ponekad imam osjećaj da sve što radim u životu je isprobavanje. Kad Mogu li? postane Mogu! nastavljam dalje. Ne ostajem dovoljno dugo, to mogu ne dovodim do savršenstva već nastavljam svoju potragu za sam bog zna čim. Rezultat je taj da znam i mogu svašta. Divno, rekao bi netko.
Pa opet, nekad mi se čini da je biti posvuda velika mana. U svojim lutanjima, gdje sam to doma? Gdje sam to duboko ukorijenjena i poznam svaku poru svog okruženja?
Možda je to boljka moje generacije. Puno ljudi mojih godina u svoj osobni životopis mogu utrpati svašta. (pritom ne mislim samo na onaj profesionalni životopis) Puno njih se entuzijastično hvata svako toliko nečeg novog, uživa u procesu učenja i otkrivanja i odjednom samo čuješ: Ah, nije to bilo to. Potraga se nastavlja, traži se ono nešto dovoljno zanimljivo, dovoljno snažno da nas drži na jednom mjestu i natjera da tu pustimo korijenje..
Kao da nam se ona, možeš što god želiš, obila o glavu. Toliko je mogućnosti ispred nas, toliko je toga neistraženog što nam ne dozvoljava mirovanje, što nosi sa sobom obećanje boljega da neprestano posežemo.
Kao kad odeš ciljano u najobičniji shoping pa te mogućnost izbora toliko zvekne u glavu da neodlučno bauljaš iako si na početku imala sasvim jasnu predožbu što želiš. Pitanje; a što ako je ovo bolje od onoga što sam mislila da želim, ubija nam odlučnost, pa čak i kad iz trgovine izađemo s onim za što smo zaključili da je najbolje; u trenutku kad smo prodavačici predali novac, a stvar je postala naša, krenule su sumnje. Odjednom se ona stvar na vješalici koja je ostala iza nas naglo proljepšala i kao da nam se ruga…
Na kraju shvatiš kako baš ništa od toga zapravo nije ni bitno. Previše razmišljamo, a premalo osjećamo. Silno se trudimo svemu dati nekakvo ime i poštovati ta neka nepisana pravila umjesto da jednostavno postojimo. Najbolji, najgori, osrednji, ambiciozni, tvrdoglavi, popustljivi, odustajači… Ta mjerila po kojima donosimo sudove, tko ih je postavio i služe li ičemu osim da nas zbunjuju, tjeraju da sumnjamo u sebe?
Nije li ta kompletnost, završenost, taj puni krug, to puštanje korijenja kojem težimo i vjerujemo da će nam tada donijeti sreću, nešto najgore što nam se može dogoditi? Jer što možeš posije toga, osim onog očitog; umrijeti dušom.
Zapravo kad razmislim, neki od najzanimljivijh ljudi koje znam su vječne lutalice, a neki najdosadniji su upravo oni ukorijenjeni duboko na jednom mjestu.
Eh, te etikete, izgleda da nas upravo one najviše koštaju našeg mira. Na kraju, ono što zaista jesmo uvijek ispadne više nego dovoljno za ispunjen i sretan život. Što god ljubitelji etiketa mislili o tome.
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
Tko je Ivana Habazin? Izgubila je oca kao beba i prošla pakao, bila u samostanu. Sad je u vrhu
Najbolja hrvatska boksačica Ivana Habazin (34) prošla je trnovit put do svjetskih pojaseva, a 'odustala' je samo jednom u životu...Što je najčudnije što vas može uzbuditi? Ovo su razlozi zašto neki ljudi imaju neobične fetiše
Što se više 'borite' protiv fetiša, to ga više želite. Fetiši postaju moćni jer ih društvo označava kao 'izvrnute', 'nastrane' i 'pogrešne' - što ih čini još privlačnijimaLjubavi Vlatke Pokos: Razvela se od Dikana, otišla u Kanadu, a sad ljubi devet godina mlađeg
Vlatka je o svojim bivšim ljubavima uvijek bila vrlo iskrena, a neke njezine veze pale su u zaborav...