Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Po cijeni taksija spremni smo nekome oduzeti njegovo sutra

Još nemam vozačku, ali sva predavanja u autoškoli poslušala sam barem dvaput. Znate li koliko mladih ostavlja živote na cesti zbog gluposti poput nepažnje, frajerluka i alkohola? Previše.

Autor Ana Kolar / Blogledalo.com

Uskoro ću navršiti 30. Postigla sam puno toga već sada, zadovoljna sam svojim životom i ne bih  gotovo ništa mijenjala, ali svako malo pojavi se netko da mi na nos natrlja jer još uvijek nemam vozačku dozvolu.

Eh, čudno je objasniti kako sam upisala autoškolu prije skoro 3 godine i eto, od tada stoji. Zašto? Jer sam realno lijena za to, prenakrcana drugim obavezama, i ono što apsolutno nitko od mojih vršnjaka ne može shvatiti - ne zanima me. Ne osjećam se sigurno niti kao vozač niti kao suvozač. Možda budem s vremenom, ali do tada biram vlakove, autobuse, tramvaje i ono najdraže, vlastite noge.

Baš sam neki dan imala priliku "istražiti" novi grad pješice, srećom pa je manji i u manje od 4 sata moja prijateljica i ja prehodale smo oko 16 kilometara. Razmišljala sam kasnije kako se zna dogoditi da zbog obaveza istu kilometražu prehodam u Zagrebu i kako to uopće nije ugodno iskustvo kao u nekom manjem i mirnijem gradiću.

Bez obzira koji je dan u tjednu ili koje je doba dana, u Zagrebu kao pješak većinu vremena riskiraš vlastiti život ma koliko ti bio oprezan. Zašto? Jer drugi nisu.

Jer ja kao pješak uočim na semaforu smartphone koji svijetli s volana, čujem glazbu koja trešti ili vidim neki par kako se prepire i uopće ne gleda kuda i kako idu u svom autu koji s njima zajedno teži barem tonu i pol.

U velegradu u kojem još imaš tramvaje i relativno razvijen gradski prijevoz ti još koristiš i smartphone jer sigurno društvene mreže neće preživjeti ako ti budeš odsutan neko vrijeme koliko ti treba da stigneš od posla do doma? Činjenica, društvene mreže će preživjeti, ali netko drugi zbog tvog neopreza vjerojatno neće.

Otkako sam se doselila u kvart u kojem sam već dvije godine nije prošao tjedan da ne vidim neki užas na cesti u neposrednoj blizini svoje zgrade.

Od pregaženih životinja, do motociklista koji čekaju da se spusti Hitna s Vinogradske (sreća u nesreći su oni bolničari na skuterima koji dođu prije ikoga, za sada ih je još uvijek premalo) do izvrnutih dječjih kolica nasred tramvajske pruge. Zadnja scena mi i dalje ne izlazi iz glave svaki put kad prolazim tim dijelom Ilice. Taj dan me pranje zuba doslovno spasilo od sigurne smrti na nogostupu.

Neki "klinac" i "frajer" u bijesnom autu, u kasno prijepodne (!) pod utjecajem alkohola završio je na nogostupu i pomeo oca s malom bebom u kolicima. Sreća u nesreći je da je otac reagirao brzo, bacio kolica u jednu stranu (prema tramvaju, jer nije imao boljeg izbora)... Završilo je relativno dobro. Oni živi, a ja opranih zubi skamenjena na licu mjesta par minuta kasnije. Tada nisam znala što je s bebom, saznala sam iz medija kasnije.

Nemam vozačku, ali sva predavanja u autoškoli poslušala sam barem dvaput. Znate li koliko mladih ostavlja živote na cesti zbog gluposti poput nepažnje, frajerluka i alkohola? Sve iznad broja nula je previše, a kad čuješ da je stvarna brojka troznamenkasta zalediš se.

Ne jednom sam na vlastite uši čula: "Ako ne piješ, ne vozi!", kao u šali. Kako kažu da je u svakoj šali pola istine u ovoj kao da je cijela istina.

Rijetki su oni koji će, nakon izlaska i pića, ostaviti svoj auto na drugom kraju grada i nazvati taksi ili Uber da dođu po njih jer, majke mi, citiram: "A ne da mi se onda sutra po auto na drugi kraj grada!"

Zanimljivo je kako automatizmom uzimamo da će to sutra zbilja doći budemo li se i dalje neodgovorno ponašali. Sjednemo li u auto nacvrcani i umorni, uzet ćemo ne samo svoje nego vjerojatno i nečije tuđe sutra.

Zar nije glupo potrošiti nešto što nema cijenu za cijenu jedne ili dvije vožnje taksijem?

*Ovaj je blog napisan u sklopu akcije Hrvatskog ureda za osiguranje, u suradnji s MUP-om RH, u sklopu provedbe Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa Republike Hrvatske 2011.-2020. 

O autorici:


Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.

 

Message