Moje dijete od gotovo četiri godine je ušlo u fazu kada na moje „Ne.“ ponekada reagira prijetnjama „Više te neću voljeti!“, „Neću ti biti prijateljica!“ i „Neću više pričati s tobom!“ Kada je prvi puta tako reagirala, ostala sam zatečena, osobito jer nitko od ukućana ne razgovara na taj način, a onda sam nekako osvijestila to da je u nastojanju da dobije ono što želi posegnula za onim što se njoj kao malenom djetetu čini kao ultimativna kazna – nestanak ljubavi i prekid odnosa.

Kada smo maleni, uskraćivanje ljubavi i prekidi odnosa znače potencijalnu smrt jer se malena djeca ne mogu brinuti sama za sebe i bez odgovarajuće skrbi roditelja ili drugih skrbnika su osuđena na smrt. No, nisu pojedini roditelji i djeca jedini koji će pokušati koristiti prijetnju prekidom kako bi povratili osjećaj moći i dobili ono što žele. Prijetnje prekidom dio su mnogih partnerskih i prijateljskih odnosa i mnogo puta kada gledamo druge kako prijete možemo osjetiti čak i divljenje jer nam to ponašanje djeluje asertivno „On zna što želi i ne libi se jasno to dati do znanja.“.

Ako se na trenutak pokušamo postaviti u poziciju četverogodišnjeg djeteta koje prijeti uskraćivanjem ljubavi i prekidom odnosa i ako pokušamo sagledati svijet iz njegove perspektive bit će nam jasno kako dijete uistinu nije moćno poput svog roditelja, ima mnogo manju kontrolu nad onim što mu se događa u životu i u gotovo svemu ovisi o svom roditelju, pa onda i ne čude gotovo očajnički pokušaji da u nedostatku boljih mehanizama, koji dolaze učenjem i sazrijevanjem, pokušavaju osjećati se moćnima na koji god način znaju i umiju, uključujući i prijetnje.

Daleko od toga da ne postoje dealbreakeri, stvari koje bi drugi mogli činiti ili pokušati činiti, a na koje bismo trebali reagirati oštro i promptno, ali ovo je tekst o osobama koje će mnoge, svakodnevne stvari koje im se ne sviđaju u odnosu pokušavati rješavati prijetnjama prekidom.

Naravno da postoje mnogi razlozi zbog kojih bi netko mogao otvoreno ili prikriveno prijetiti, a neki od kojih sam primijetila u radu s klijentima su ti da se vrlo često osjećaju nemoćnima u odnosu pa prijetnja služi tome da bi povratili svoj osjećaj moći. Mnoge osobe u svojim primarnim obiteljima nisu nikada naučile učinkovitije načine komunikacije, pregovaranja i uspostavljanja kompromisa u odnosima pa im se to čini kao jedina mogućnost zadovoljavanja potrebe i ostvarivanja ciljeva.

Ono što je također specifično za osobe koje učestalo prijete prekidima je i to da najčešće nemaju stvarnu namjeru prekinuti odnos već se radi o prijetnjama u prazno. I dok je s jedne strane posve logično da nam se, dok smo djeca, prekid odnosa sa najznačajnijim osobama u životu – roditeljima – čini kao ultimativna kazna te nam to može biti motiv da budemo ´poslušni´ i ´dobri´ da nas roditelji ne bi prestali voljeti, kao i način kojim ćemo pokušati dobiti ono što želimo, čini mi se da u odrasloj dobi ipak postoje i gore sudbine od toga da netko s nama prekine odnos ili da ga prekinemo mi sami.

Možda je u odrasloj dobi ultimativna kazna zapeti u odnosu koji nam ne odgovara ili zbog toga što ga nemamo hrabrosti prekinuti ili zbog toga što ne znamo na konstruktivnije načine tražiti ono što nam treba i pregovarati neminovne razlike.

Osim toga, kada dovoljno dugo prijetimo, a ne izvršavamo svoje prijetnje, naše riječi gube značenje te se s osjećajem nemoći vraćamo na početak začaranog kruga u koji smo i krenuli zato što smo se osjećali nemoćnima. Daleko od toga da ne postoje stvari radi kojih bismo mogli i trebali prekinuti odnose, ali upornim prijetnjama koje nemamo namjeru ostvariti dajemo do znanja i sebi i drugima da naše riječi ne vrijede previše i da ćemo se povući i pregaziti ono što smo rekli kada ne dobijemo ono što smo tražili.

Prijetnje u konačnici mogu dovesti do toga da naš partner, prijatelj ili član obitelji počne igrati istu igru kao i mi ili prekine odnos sa nama jer više ne želi živjeti u neprestanom strahu i nesigurnosti. Iskreno vjerujem da se poštovanje i naklonost drugih ljudi ne mogu steći prijetnjama, bile one nešto što smo spremni sprovesti u djelo ili nešto što samo izvikujemo bez namjere djelovanja. Sve što time možemo postići je da nas se drugi boje i iz straha rade ono što želimo ili da nas prestanu shvaćati ozbiljno.

Također, vjerujem u to da se nagomilani problemi u odnosima u kojima okosnicu ´dogovora´ čine prijetnje ne mogu riješiti grandioznim velikim riječima ili djelima, nego sitnim stvarima kojima i sebi i drugima dajemo do znanja da smo netko tko vrijedi i zaslužuje zadovoljiti svoje potrebe – uz dužno poštovanje prema drugima, i da smo spremni ustati se od stola kada se na njemu više ne poslužuje ljubav.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.