Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Prošli me je mjesec zauvijek napustila moja prijateljica

Autor Bruno Šimleša

I boli... Do srži, boli... Bila je već u godinama, ali to uopće ne umanjuje ni šok ni bol. Kao i uvijek kada ode voljena osoba... Voljela je visine, nove izazove i bila je nepopravljiva maza. Kao i brojne druge mačke.

Ali da... prije svega, bila je moja prijateljica. Uvijek sam mislio da ljudi koji ne shvaćaju dubinu odnosa s kućnim ljubimcem imaju neki feler u sebi... mislio sam da im nešto nedostaje... da im svijest ima predrsko ograničenje. Jer ovo je bilo prijateljstvo. Spasili smo je s ulice kad je imala nekih 4 mjeseca. Približavala se zima, ona je bila izuzetno mršava i slabašna i htio sam joj osigurati dom. Bilo je to prije skoro 20 godina pa sam nekako nažicao starce s kojima sam tada živio. Na kraju je ispalo da je zapravo ona meni osigurala osjećaj doma u mom vlastitom domu. Jer iskreno, tada se baš i nisam najbolje slagao sa svojima tako da je u bezbroj situacija upravo ona bila biće s kojim sam osjećao najčišću povezanost. Na svu sreću, danas imam mnogo zdraviji odnos s roditeljima, ali tada je bilo dosta gorčine, zamjeranja, nervoze, s obje strane... A s Deom, odnosno Deuškom, imao sam drugačiji odnos - dublji, intenzivniji... Zato i nosi takvo ime...

I odmah želim razbiti suludo uvjerenje da su mačke samožive i sebične. Hvala Bogu da misle na sebe, ali bezbroj sam puta doživio da su bile tu kada je bilo potrebno. Moj prvi mačak zvao se Budo. Bio je kratko s nama, ali smo bili izuzetno intenzivno povezani. On je bio vanjski mačak koji je volio šetati sa mnom. Znate one čudne likove koji šeću s mačkama, ali bez uzice. E, to smo bili nas dvojica. Prvih pola sata njegove večernje šetnje provodili smo zajedno, uvijek je hodao uz mene. Obično se nakon pola sata okrenuo prema meni s onim pogledom „Ej, stari, sada je već vrijeme da odem solo brijati“ i odjurio u noć. To je punih godinu dana bila naša rutina. Osim tri teške noći. Kada je meni mahnito preskakalo srce, ludio mi je tlak, nije mi bilo dobro, blago rečeno. I on je sve te tri noći proveo uz mene. Nije tražio da ide van, nije se ni približavao vratima, bio je uz mene ili na meni. Znao je... Samo te tri noći nije proveo vani.

Slično je bilo i s Deuškom. Kad smo je tek udomili, i dalje sam znao imati dosta problema. Tada mi se činilo da mi tijelo ne može izdržati veličinu ideja o kojima sam razmišljao. I razliku između veličanstvenosti tih ideja i moje nimalo veličanstvene svakodnevice. I onda je tijelo povremeno protestiralo. Svaki od tih dana, kada mi je bilo loše, Deuška je bila tu. Jedan pogled je bio dovoljan. Naravno da nismo razgovarali o Fichteu i Nietzscheu, ne umišljam si da je znala sve moje misli, ali bili smo povezani. Znali smo se, osjećali smo se. I ta je povezanost bila čišća od svih odnosa koje sam tada imao s bilo kim. Ona je bila netko moj. I ja njezin.

Kada je imala 3 godine, odselio sam se i iznajmio prvi stan sa suprugom. Nažalost, nismo smjeli imati ljubimce pa je ostala s roditeljima. Ali i dalje smo bili povezani. Znate kako neke prijatelje ne vidite određeno vrijeme, ali kad se vidite, kao da niste
izgubili ni sekundu? E, tako smo i mi funkcionirali. Svaki put kad sam posjetio starce, nas dvoje smo srčano haračili, lovili visine i mazili se do besvijesti. Ili možda preciznije – do svijesti! Zadnji put početkom svibnja kad sam trčao Wings for life. Moji imaju vikendicu blizu Zadra pa smo prespavali kod njih. I sate i sate proveli smo zajedno. Kao da smo nekako, negdje znali. No ipak, bio je šok. Znam, znam, imala je skoro 20 godina i moglo se očekivati, ali opet... bol nije ništa manja.

Do danas je za njezin odlazak znao samo najbliži krug ljudi. Rekao sam samo supruzi, kćeri i prijateljici. Htio sam još malo biti s njom, samo nas dvoje... I htio sam odtugovati u miru, oprostiti se u svom ritmu... Dosta sam otvoren na društvenim mrežama, dijelim velik dio svog života, ali ovo sam htio nekako sam odtugovati.

I onda se prije nekoliko dana dogodilo nešto čudesno. Naime, ljubitelji mačaka (a i drugih ljubimaca) znaju da one imaju neke svoje preferencije. Npr., Budo mi je uvijek spavao na prsima, i Winda, kao i sadašnji mačak Edo. Jedino je Deuška spavala na nogama. Htjela je da spojiš noge, neovisno ležiš li na leđima ili trbuhu i ona se tu smjestila. I tako smo proveli sate i sate. Ne znam ni sam za koliko sam ispita tako učio i koliko sam knjiga tako proučio. S njom na nogama, sve dok se ne ukočim.

Sadašnji mačak Edo to nikada nije napravio u zajedničkih 5 godina. Sve do prošlog tjedna. Baš sam bio u trenutku opraštanja s Deuškom, prisjećao se nekih trenutaka, povremeno nostalgično nasmijan, a povremeno u suzama. I onda je on ušetao u boravak, skočio na moje noge i smjestio se. Prvi i jedini put. Nasmijao sam se od suze do suze, ostao tako sat-dva, dok se nisam ukočio, kao u stara vremena... Mislim da je to bio zadnji Deuškin poklon. Samo da me pozdravi... Danas mi je zdravlje osjetno bolje pa me više ne mora čuvati, ali ta povezanost... Ta povezanost nikada neće nestati. Ljubav ne zna nestati!

 


Osim na BlogBusteru, Brunu možete pratiti na FacebookuInstagramu i YouTubeu

Komentari 29
Komentiraj, znaš da želiš
  • Avatar Policija
    Policija Utorak, 04.06.2019. u 12:18

    Znam kako je kad se macka uvuce pod kozu... To ne moze nitko znati ko nema macku ili je nikad nije imao. Hranim vec godinama par ulicnih koje mi se motaju u kvartu i kad je jednu pregazilo auto crnjak mi je danima bio.. A moju mazu imam vec 4 godine, pokupio sam je s ulice mrsavu i pokislu od kise. Sad ne mogu zamisliti jedan dan da me ne doceka u fotelji kad dodjem s posla i ne skoci mi na prsa. A kad pocme presti, koliko god dan bio naporan sve zaboravis..

  • Default avatar - Dragana Zec
    Dragana Zec Utorak, 04.06.2019. u 12:52

    Žao mi je! Imam nekoliko takvih, vječnih ljubavi....

  • Avatar Voxpopuli_7
    Voxpopuli_7 Utorak, 04.06.2019. u 18:16

    Lijep i poučan članak.

Message