Ribanjem izbacujem ostatke bijesa nastalog zbog potiskivanja stvarnosti. Srijedom odlazim kod Marte. Marta je moja psihoterapeutkinja kojoj govorim o stvarima o kojima ponekad govorim vama. Ona me natjera da si dam odgovore na sva ona pitanja za koja sam mislila da odgovore nemam.

Nemojte me krivo shvatiti, nisam od onih koji mrze ljude, životinje i biljke u trenucima kada im nije dobro u glavi, ali tih trenutaka ne želim se družiti ni s kim. U isto sam vrijeme nevjerojatno usamljena i nevjerojatno asocijalna. Ne želim društvo unatoč samoći i osjećaju koji ponekad zabrinjava. U isto me vrijeme zabrinjava misao da nikada neću pronaći tu jednu osobu s kojom ću živjeti i dijeliti svaki dan i to što mi scene zajedničkog života, ljubavi i zaljubljenosti predstavljaju zatvor i potpuno odsustvo slobode.

Prije nekoliko dana, šetala sam svojim novim kvartom s ogromnim osmijehom na licu i razmišljala o tome koliko volim svoj život. Sretna sam. Radim ono što volim, konačno živim sama i kreiram svoje dane onako kako hoću. Kroz dvije godine pisanja, postigla sam nekoliko većih uspjeha o kojima nisam ni sanjala kada sam pokrenula svoj blog. Ništa mi u tom trenutku nije teško. Ništa me ne remeti, ništa mi ne predstavlja problem ni teret. Kroz godine sam naučila živjeti sa svojim promjenama raspoloženja. Naučila sam ovladati njima kada je potrebno. Posao me učinio odgovornijom osobom.

"LOŠI" DANI SU OK Smijem imati dane kad mi svi smetaju i trebaju me se kloniti

Upravo zbog toga – odlučila sam krenuti psihoterapeutu. Uvijek sam mislila da mi to nije potrebno. Nikada nisam mislila da je odlazak psihoterapeutu sramotan čin, podržavala sam bližnje koji su se odlučili na to, no mislila sam da sam dovoljno jaka da svoja sranja počistim sama. U velikoj mjeri to i mogu. Psihoterapeutkinja mi je rekla kako sam zapravo vrlo svjesna pozadine svojih djela. Većinu ih znam objasniti. Rekla sam joj da je to zbog toga što većinu dana razmišljam. Razmišljam do tolike mjere da ponekad počnem pričati o nečemu iz čista mira. Mojim sugovornicima ne bude jasno kako sam do toga došla, a kada ih provedem kroz putanju mojih misli, uvijek se začude. Osim mojih promjena raspoloženja, razlog za odlazak psihoterapeutu je taj što sam postala majstor u potiskivanju stvari.

Treći su razlog iracionalni strahovi koji me koče u mnogim stvarima. Ljudi mi kažu da sam vrlo  hrabra što se kroz riječi i tekstove otvaram potpunim strancima, no postoje moje nevjerojatno pičkaste strane. Bojim se stvari koje su drugim ljudima potpuno normalne i bezbolne. Nekada nemam snage pitati osobu koja mi se sviđa najnormalnija pitanja poput: „Kako si?“  i „Što radiš?“. Radim to jer su takva pitanja za mene vrlo intimna i tim pitanjima ulazimo jedno drugome u osobni prostor koji ja često zakrčim gomilom razbacanih misli, bespotrebnim rečenicama i pričama o drugim osobama. Na taj se način ograđujem od svega – ne pristajem se opustiti i prepustiti.

Četvrtkom se podsjećam da će sve biti u redu. Jutro je. Hodam umornim, novosadskim ulicama koje je okupala kiša. Konačno ne osjećam umor. Ne onaj fizički, već onaj koji nastaje uslijed previše razmišljanja. Iza mene neki djedica glasno govori na telefon

Razvučem na licu osmijeh koji se apsolutno ne uklapa u ovaj dan. Ne uklapam se ni ja, često. Često se postupci drugih ne poklapaju s mojim očekivanjima. U srijedu sam naučila da nemam prevelika očekivanja, imam očekivanja koja su moja, a oni koji se ne uklapaju u to trebaju prestati biti dio mojih srijeda i četvrtaka.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Zaljubljena u riječi, filmove, knjige, prirodu i glazbu. Prijatelj svih.