Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

S djecom na more: Godišnji odmor ili, kažu neki - robija?

Autor Domagoj Knežević / Takeabreak.com.hr

Trenutak kad godišnji odmor postane samo godišnji

Mama, mama, mama, mama, mama, mama, mama….

Svi mi volimo svoju djecu i oko toga rasprave nema. Na stranu slučajevi o kojima ponekad mediji izvještavaju – to nije tema ovog tjedna.

Mislim na djecu koju smo željeli, planirali, radili na njima i s nestrpljenjem iščekivali dan kada će se rađaonom zaoriti prvi plač našeg malog čuda. Novog člana obitelji.

Doživljaj je potpun kad babica kaže da je s bebicom sve u redu i da je Apgar 10/10.

Pa di ćeš veće sreće.

U tom trenutku život tebe i bolje ti polovice se u potpunosti mijenja, ali to ste htjeli, na to ste bili spremni i s tim prvim plačem kreće jedna doživotna avantura koja se zove roditeljstvo.

O roditeljskim izazovima, pogotovo kad je prvo dijete u pitanju pisalo se već mnogo i pisat će se još mnogo. U to ne sumnjam.

Budući da sam friško s godišnjeg, a bili smo okruženi morem ljudi od kojih većina s klincima različite dobi, a i mi s jednom trinaestogodišnjakinjom i jednom petogodišnjakinjom imao sam prilike vidjeti svašta.

Znam da ću vam ovom rečenicom možda srušiti sve snove – pogotovo vi koji ćete po prvi puta sa svojim klincem na more, ali zaboravite na odmor u riječi godišnji odmor kad idete na more.

Jednostavno zaboravite – stisnite delete i to je to. Možda najbolje da nemate nikakva očekivanja pa će vam biti lakše ako se sve skupa posloži nekako drugačije.

Ono što je sigurno u cijeloj priči je samo „godišnji“.

Neka ideja u vašoj glavi koja ide u smjeru kako ćete vi imati neko svoje vrijeme kad ćete u sjeni bora uz neko hladno piće dovršiti posljednju knjigu omiljenog autora, a dijete će se veselo i samostalno igrati – zaboravite.

Ništa od toga. Not gonna happen.

Taj trenutak ćete doživjeti negdje kad će dijete završiti prvi osnovne i za igru će mu biti dovoljne maska i peraje. Eventualno u tom trenutku ćete imati taj neki svoj trenutak, a sve jako ovisi o dobi djeteta.

I da – negdje u sebi potiskujete činjenicu da je ovo zadnja nepročitana knjiga koju ste vi kupili i da je dotični autor izdao još tri naslova poslije ove koja stoji u vašoj torbi za plažu, ali je*i ga – doći će vrijeme kad će klinci odrasti pa će biti vremena i za čitanje.

Ove godine sam se na plaži nagledao klinaca svih uzrasta i roditelja svih tipova – od onih koji strepe nad klincima i nema stotinke, a da oči nisu na klincu pa do onih koji imaju puno ležerniji pristup pa dozvole da im se klinci izgube. Drama je završila nakon pet minuta, a trogodišnji Čeh je pronašao svoje roditelje. Ne oni njega da čitava stvar bude tužnija.

Potrošnja pelena dinar-kila

Mama, mama, mama, mama, mama, mama, mama….

Odlazak s klincima na more ogroman je izazov, a s njih troje odjednom još veći.

Govorim iz vlastitog iskustva.

Prije svega tu je logistika jer treba ponijeti gomilu stvari i većina njih je opravdana, a za dobar dio onog što ste jedva natrpali u auto i nema baš nekog prevelikog smisla.

Klinci se znaju zaigrati i s najobičnijom praznom kutijom od sladoleda dok kantica, lopatica, sito i pregršt drugih stvari usamljeno i razbacano stoji negdje sa strane stoga ne pretjerujte

prilikom pakiranja. Nemojte ići za onom – budemo i ovo uzeli, možda će trebati. Najvjerojatnije neće. I naša petogodišnjakinja se zadnji dan godišnjeg preko sat vremena igrala plastičnom kutijom i to joj je bilo sasvim dovoljno.

Na pelenama nemojte štedjeti. Ponesite ih bezbroj jer pelene na plaži se troše dinar-kila. Bez obzira na sva obećanja proizvođača kako postoje pelene za kupanje i kako su sto posto vodootporne – mi se u to nismo uvjerili i pelene smo trošili nemilice. Dovoljno je samo da vaš klinac na tren sjedne u plićak i na oči vidite kako je pelena popila barem deset litara mora. Pa onda presvučeš dijete. Pa ono opet u plićak i tako u nedogled. Bez prestanka – od dolaska na plažu pa do odlaska s plaže. Uvijek smo imali fobiju da se ne pokaka baš nasred plaže ili u moru pa je pelena uvijek bila tu. Da – prirodno je, ali nije mi baš neka sreća da se istovari nekom pored ručnika, a i nemaju baš svi puno razumijevanja za dječja sranja – doslovno.

Kad vam klinac ima neke tri-četiri godine, nema više problema s pelenama i veselo trčkara po plaži – odjenite to dijete. Nemojte da trči uokolo golo. Pogotovo ako je plaža krcata i ima gomila ljudi. Meni to nije ok – nisam dozvolio da moje trče naokolo gole, a nisam sretan ni kad tuđi klinci okolo skaču goli. Kaj ja znam – nekak' mi to nije u redu. Prije svega zbog drugih ljudi. Druga je shema ako ste pronašli neku uvalicu gdje ste samo vi i nitko drugi – to je ok. Solo ste pa radite onda što vam odgovara. Nemam ništa protiv. Kako i nama velikima paše kupati se goli – paše i klincima. Vjerujem da ste se svi barem jednom u moru okupali goli. Barem jednom - i možemo se složiti oko toga da je osjećaj baš dobar, ali…to je luksuz koji si ne možeš baš uvijek priuštiti pa stoga, poštujmo neke norme pristojnog ponašanja.

Zašto nije dobro kupati se u sumnjivom kanalu

Mama, mama, mama, mama, mama, mama, mama….

Ukoliko na plaži na nekom mjestu postoji WC i baš nekim čudom je od tog WC-a prema moru neki mali kanal jedno metar širine i dvadeset centimetara dubine u kojem stoji neka voda – nemojte dati klincima da se u tome kupaju koliko god da vam to izgledalo super cool za klince jer definitivno postoji povezanost WC-a i kanala.

Ne, ne i ne. Još uvijek se čudim roditeljima koji su se veselo sjeli u vodicu sumnjiva mirisa i igrali s kamenčićima zajedno sa svojom djecom. Bljak.

Ne prisiljavajte dijete na kupanje u moru. Prvi susret s morem klincima može biti ili ogromna sreća i zadovoljstvo ili veliki stres pa ukoliko dijete na silu pokušate natjerati da zavoli more – teško ćete uspjeti u tome. Jedino što možete izazvati je djetetovo neprekidno urlanje iz petnih žila i čuđenje svih uokolo i pitanje mnoštva na plaži – kad će vam biti jasno da djetetu kupanje baš i nije neka špica. Ako neprestano panično viče kad god da umočite u more – shvatite to kao jasan znak da ga izvadite van.

Da, bed je što se ne želi kupati i kao roditelju vam je teško jer ste bili uvjereni kako će uživati na moru kao mali prasac, ali ako ne ide – ne ide. Nemojte siliti. Doći će trenutak kad će shvatiti da je more i kupanje u njemu super, ali dok to ne dođe samo po sebi može proći i nekoliko godišnjih. Morate ići postepeno, korak po korak, svaki put bliže moru. Klinci su po prirodi znatiželjni i shvatit će, ali nemojte biti od onih koji dođu na plažu, uzmu dijete i urone ga u vodu preko glave. Jok, ne ide. Od frendova mali se tek sa šest godina počeo kupati.

Djeca kad shvate koliko je more super stvar, onda su u moru zauvijek. O štetnosti sunca ne treba posebno pričati, ali namažite dijete dok ste još u apartmanu jer kad dođete na plažu je prekasno jer kratkonogi postaju neuhvatljivi.

Nećete ni ručnik raširiti – ono je već u moru. I tamo će biti do trenutka dok ne budete išli natrag prema apartmanu, hotelu…čemu već.

Klinci u moru mogu biti beskonačno dugo i bez obzira što su već plavi kao Štrumpfovi i tresu se od hladnoće – oni mogu još. Nemojte im svaki put stisnuti blokadu. Nek' guštaju ako su se već navukli, nek' se isplivaju, izmore. Ranije će leć', a ljetna večer na terasi kad dijete zaspi već u pola devet navečer itekako ima svojih draži.

Kad klinci postanu štrumpfastični

Mama, mama, mama, mama, mama, mama, mama….

Ovaj scenarij imali smo i s ove dvije starije kad su imale neke tri-četiri godine. Imamo i s ovom najmanjom i fascinantno je kako svaki put kad ju zovemo van žica još samo malo. Dođe do nas, sva drhti i skoro pa na koljenima s ručicama u molitvenoj pozi moli za još pet minuta i pritom te gleda pogledom od kojih bi se i najveća santa leda otopila.

Pa ajd' ti uskrati to zadovoljstvo. Nema šanse.

Što se bojazni od sunca tiče, postoje one surferske majice za kupanje, kapa na glavu i plivaj mala…, a baš kad je kritično i zaista treba van – postoje čarobna rečenica koje pali kod gotovo svakog klinca, a one glasi: „Dosta je, ajde van – idemo na sladoled.“

Sve je to ok dok u tu kupačku zanimaciju aktivno nisu uključen i ti. Naravno da se okupaš sa svojim klincima, igraš se, roniš, dodaješ loptom, glupiraš, ali u jednom trenu kad postaneš Papa Štrumpf jer si i ti plav - želiš van. Toliko ti je hladno da se oglušuješ na sve preporuke liječnika o štetnosti sunca i trudiš se upiti svaku zraku sunca ne bi li se malo ugrijao, ali ponekad ne ide. Klinci te zovu i zovu u vodu.

Roni sa mnom, plivaj sa mnom…hajde… Shvatiš da si prekardašio s boravkom u moru kad između prstiju ugledaš plivaće kožice.

Klinci na moru nemaju ubrzani metabolizam nego imaju nešto što mi je i dan danas fenomen. U maniri Zvjezdanih staza – imaju warp ubrzani metabolizam i dokle god ste na godišnjem vaši klinci se pretvaraju u recycle bin. Postaju žderonje koje u sebe trpaju sve, a na vama je da budete opskrbljeni kao manji super market. Slanci, krafne, čips, smoki, nektarine, grožđe, lubenica, jabuke, štapići, keksi… gotovo da ne postoji hrana koju ćete ponijeti sa sobom na plažu, a da će vaši klinci okrenuti glavu na drugu stranu. Sok, voda…sladoled - sve im odgovara. Ne znam što se to s njima dogodi dok su na moru, ali apetita im ne nedostaje. I dok dođemo do apartmana i dok se čeka neki brzinski ljetni ručak u stanju su maznuti dvije šnite kruha s paštetom i još ručati. Bjutiful.

Ja magarac i priželjkivana filmska scena

Mama, mama, mama, mama, mama, mama, mama….

Izazov je i doći do plaže od apartmana i ponekad bi bilo najbolje na plažu ići kamionom za selidbu, a ne pješice. Njima sve treba, a ništa ne bi nosili, a u paketu s tim idu i rasprave oko toga tko bi trebao nositi čije stvari. Muški tu obično potegnu više pa na jedno rame torba za plažu u koju više ne stane apsolutno ništa. Na drugo rame dvije do tri ležaljke, ovisno o tome jeste li zadnji put kupili one s debljom ili tanjom spužvom. U jednoj ruci suncobran, kantica i pumpa, a u drugoj ruci stalak za suncobran, luftić i prijenosni frižider.

I onda korak po korak do plaže i imaš osjećaj da tih četiristo metara nije četiristo metara nego četiristo kilometara. Nakon prvih prijeđenih koraka mokar si k'o miš. Znoj ti se cijedi niz vrat, niz leđa, niz čelo – curi niz tebe svugdje, a najbolnija je činjenica što se ne možeš obrisat' jer su ti svi ekstremiteti zauzeti. Fu*k…

Malena veselo skakuće ispred tebe u žutim crocsicama i pjevuši. Pa zaboraviš i na znoj, i na vrućinu i na kilometre.

Izazov je i doći do destinacije za godišnji bez obzira koliko ona udaljena bila jer s troje djece u drugom redu auta - uzbuđenja ne nedostaje. Jedna je gladna, druga je žedna, trećoj je dosadno. Tu još treba nadodati nekoliko puta „Mama, meni se piški“, i činjenicu kako ove dvije starije ne mogu sjediti jedna do druge jer ako im se noge slučajno dodirnu to je na tragu katastrofe i brzinski okidač za svađu, a sve zajedno kulminira kad je svima sve i kad se međusobno krenu svađati, a ti bi trebao preuzeti ulogu nekog suca i istovremeno biti koncentriran na promet, smirivati gospoju kojoj je pukao film pa je počela vikati (ili obrnuto – ovisi tko vozi).

Iskreno se ne sjećam jesmo li ikada do mora stigli onako kako sam to jednom vidio na filmu: klinci međusobno razgovaraju o zadnjoj pročitanoj lektiri, uče periodni sustav elemenata, jedno drugom bez pogovora posuđuju svoju igračku, u glas pjevaju dječje pjesme i nitko ne postavlja pitanje koliko je tko pojeo grickalica.

Kakva scena, kakva utopija…pa ljudi moji je li to moguće?

Kad si klinci nađu zanimaciju na plaži onda možeš na kratko odahnuti. Pod kratko mislim na nekoliko minuta pri kojima ne moraš ustajati i u trku krenuti riješiti neku situaciju. Ako si te sreće pa je godišnji u sinergiji s fazom kad dijete gura na sve što naiđe u usta – onda zaboravi na kratki odmor. Zabava u smislu kad klinac svaki kamen gurne u usta, a ti ga vadiš van u strahu da ga ne proguta traje cijeli dan. I drugi dan. I treći dan.

Perpetuum mobile.

I peti dan.

Mame – svaka vam čast

Mama, mama, mama, mama, mama, mama, mama….

Kad smo kod kamenja, nadam se da vaše neće imati fazu skupljanja kamenja kao naša najmlađa ove godine. Glavna zanimacija je bila ronjenje kamenja i slavodobitno donošenje tog kamenja nama pred noge. Bila je neumorna pa sam čak pomislio da imamo pingvina, a ne dijete. Pingvini privrženost i ljubav izražavaju poklanjanjem kamena. O happy feet.

I sve joj to treba i sve ćemo to ponijeti u apartman. Pa onda doma u Samobor.

Od suvenira s ljetovanja ove godine ponijeli smo 12,7 kilograma šarenog kamenja. Poklanjam u dobre ruke ako netko treba.

Mama je riječ koja se najčešće koristi na moru i moram biti iskren, mi tate smo pošteđeni toga. Od jutra pa do navečer samo mama, mama, mama…

Za sve treba mama. I inače, ali na moru se to beskonačno multiplicira i to mamakanje uzdignuto je na jednu ponekad i pomalo iritantnu razinu. Nek' me se krivo ne shvati, nema veze s ljubavlju prema djetetu. Ima veze s količinom izgovorenih mama u minuti/satu/danu.

Bude mi i žao gospoje ponekad pa pokušam ja reagirati, uletit', pomoć u nečem, ali ma kakvi – male ne zarezuje. Samo mama, mama, mama…

Budimo realni, mame su veće žrtve na moru nego tate – nažalost je tako, ali to ne znači da mi muški ne možemo pomoć' oko odlaska po kruh, pranja suđa poslije ručka ili večere. Ima načina ako ima volje, ali vama mame skidam kapu i svaka vam čast. Vi ste čudo.

Jednom sam nakon tog silnog mamakanja vidio gospoju kako je na rubu.

Rubu svega – suza, živaca, sloma i za utjehu sam joj rekao „keep calm – još tjedan dana pa počinješ radit' pa ćeš se odmorit'“.

To ponekad vrijedi i za tate i stvarno je tak'. Godišnji s klincima zna isisati zadnji atom snage iz tebe kao roditelja, ali sve to ide u roditeljski staž.

Drugačiji je raspored dok si na godišnjem jer nema škole, nema vrtića i nema tog dijela dana kad si odvojen od svoje djece.

Radiš, jurcaš na sve strane, a na godišnjem si s djecom od 0-24.

Koliko god da te to iscrpi fizički s jedne strane, s druge strane te toliko ispunjava da je fantastično. I treba iskoristiti svaki taj trenutak dok su tako mali i ovisni o tebi kao roditelju jer dok se okreneš već su veliki, instantno odrastu i nisi im više tako jako potreban.

Onda to „mama“ i nedostaje. I u to smo se uvjerili na vlastitoj koži.

Kad odrastu bit će vremena i za godišnji odmor. Do onda samo godišnji.

Take a break.


Fotografija: Vedran Tolić

Komentiraj, znaš da želiš
Message