S onim što se zove "penzija" ljudi ne mogu preživjeti, čak ni oni najskromniji. U većini slučajeva je tako. Što napraviti
kada nema novca, a frižider je prazan? Što napraviti kada su računi neplaćeni, a prijetnje ovrhama postaju dio života? Što napraviti kada trebaš novac, a fizički nisi sposoban zaradit ga, ili nemaš mogućnosti za to? Obitelj bi ti možda i željela pomoći, a može li? Možda su i oni u situaciji koja se ne razlikuje od vaše. Kad si u bezizlaznoj situaciji, onda posežeš za onim što ti je najvrjednije, za uspomenama. Teška je to odluka, i vjerujem da je svaki od tih predmeta zaliven suzama koje krajnji kupac nikada ne vidi. Najprije se poseže za onim što je najvrjednije, zlato. Ne, nije to samo komad metala, to je cijela lepeza uspomena koja je povezana sa tim predmetom. Gotovo jasno mogu vidjeti tu strašnu sliku pred očima.

Natjera te siromaštvo da ugušiš ponos, natjera te da uspomene pospremiš u srce, a predmet prodaš za nešto novca nekomu komu je to samo zarada, nekomu tko ne zna pravu vrijednost tog predmeta. Zašto bi i znao? Nije li dovoljno da znaju oni koji se od tog predmeta opraštaju?

Kući se vraćaš sa sitnišem u ruci, ranom u srcu i suzama u očima. To malo novca što dobiješ, nije dovoljno ni za što. Puko preživljavanje pokazuje svu svoju okrutnost. U vrijeme kad su ti ostale samo uspomene, i njih se moraš odreći. Sjećam se da smo jednom ja i prijateljica otišle na Pazar auta. Obje gajimo ljubav prema antikvitetima, prema stvarima koji imaju svoju ljepotu, ali i svoju priču. Ja nisam naslijedila nikakve vrijedne predmete od svoje obitelji, tek nekoliko starih stvari koje me podsjećaju na ono tko sam i odakle dolazim. Dvije zemljane bakre mojih predaka, peglu na žar, stara drvena zdjela, nekoliko sitnica, i to je sve što imam od njih. Istina je da uspomene čuvamo u srcu, ali isto tako je istina da nam predmeti te iste uspomene bude i održavaju na
životu. I tako, nas dvije lutamo od štanda do štanda i potrazi za nečim posebnim. Većinom su tu preprodavači, ali ima i ljudi koji gotovo posramljeno, i spuštenog pogleda stoje ispred svojeg malog štanda.

Može li se odredit cijena takvom predmetu? Ne može, ali je došlo takvo vrijeme da se na sve izvisi etiketa sa brojevima. Vidjela sam de se prijateljica pozdravlja sa starijim gospodinom, ali i suze u njegovim očima.
Odmaknula sam se. Dok sam je čekala, gledala sam okolne štandove, čisto da prekratim vrijeme, jer sam ih već pogledala. Nakon petnaestak minuta, došla je i ona. U ruci je nosila kutijicu. Oči su joj bile pune suza.
-Pogledaj – pokazala mi je predmet.
-Ovo je moj otac njemu poklonio ima više od trideset godina. Donio mu je poklon sa jednog od svojih putovanja. I zamisli… upravo ja naletim da kupim ovaj predmet. Bio je u mojoj obitelji, i u moju obitelj se vraća.

Bila sam ganuta pričom koja je uslijedila. Gospodin je bio na jako visokom položaju. Imao je sve. Velik stan, velika primanja, okružen prijateljima. A onda su nastale promjene koje su nam svima poznate. Stan je prodao i zamijenio ga manjim. Kad je novac potrošen,
posegnuo je za predmetima koje je imao. Teška je to sudbina, ali nije usamljena.

On je samo jedan od mnogih koji preživljavaju zahvaljujući uspomenama.
Ja svoje uspomene još uvijek stvaram, gomilam, i ne mogu proći pored lijepog servisa, ili neke sitnice, a da je ne kupim. Te stare stvari treba sačuvat od zaborava. Netko je te predmete sa ljubavlju kupio ili dobio. Možda ne znam povijest tih predmeta, ali ih volim i stoje izloženi u mojem stanu. Tu su da se divim njihovoj ljepoti, tu su da se sačuvaju od zaborava.
Nadam se, iskreno se nadam, da ću te predmete ostaviti svojoj djeci i unucima, i da neću biti prinuđena prodati ih. Što će oni s njima nakon što mene ne bude, nije mi važno. Ako ih sačuvam, to će značiti da sam imala od čega živjeti, a to je, vjerujte mi, najvažnije u starim danima.
Cijeli život radimo da bi imali dostojanstvenu starost, a veliki dio je nema. Kad više nisi nikom od koristi, prepušten si samom sebi, i svojem umijeću snalaženja. Na žalost, tako živi većina. Preživljavati od uspomena možda nije najgora sudbina, jer ima onih koji su i bez toga ostali.

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.