Obavijesti

Kolumne

Komentari 5

Sami samcati smo kampirali na vrhu vulkana usred Balija...

Sami samcati smo kampirali na vrhu vulkana usred Balija...
1

A pogled, pogled s Vrha dolazi kao šlag na tortu, kao šećer na kraju, zahvala, spokoj, mirnoća, nagrada za uložen trud. Još jednom, hvala ti živote.

VIDEO

Nastavak na prošli blog

Svanulo je novo jutro. Budim se u šatoru, kraj jezera, u podnožju vulkana, Batur mu je ime. Miris dima ugasnule sinoćnje vatre lagano mi ulazi u šator, budi me, otvara kapke i diže na noge, a gorak okus pepela pod jezikom razbistruje tu pospanu glavu.

Ok Tom, vrijeme je za pokret. Otvaram ziper na šatoru, i ko znatiželjan klinac kada čuje zvuk sladoledarove sirene ispred svoje kuće, provirim glavom van. Kad ono, ispred mene scena za desktop kompjutera. Jezero, planina, ribar, lagan dim, mirnoća. Cijeli se nekako iščupam van, ispužem, stanem na noge, protegnem, zatvorim oči i rastežući ruke po zraku cvilim: “Aaaaaaaaaa”. To je to, zvuk buđenja.

Hmmm, baš razmišljam, kada bi kvalitetu života mjerili po provođenju sati u prirodi, svako jutro budili se pokraj jezera, mora, na travi, pijesku, u šumi, ispod planine, vulkana, pod nebom jutarnjeg sunca; eeeee, to bi se, ljudi, zvao život.

Jutro kao i svako kampersko jutro pretvorilo se u dobro razrađenu rutinu, koja se bez previše razmišljanja, odvija sama od sebe. Ja radim nekakvu polu yogu, nikako da otiđem na sat yoge i da pohvatam prave poteze, a Lucy se razreže i intenzivno baca po podu.

Višegodišnje seksi aerobik plesanje u Saigonu ostavilo je traga na njoj, a bome i nostalgije. Tamo negdje oko 7:30, oštrog uma i puni entuzijazma, ukoračimo u dan, baš kao i danas. U prvom selu do nas, 200-metara istočnije, opskrbili smo se brdom hrane koju ćemo vući gore na vulkan. Zip-puf-paf, spakirali se, sjeli na Scoopy, rentani motor, i špura prema vulkanu.

Ispod vulkana ista priča. Lokalci nude brda i planine, mora i doline, neki su simpa i s iskrom u očima željni da pomognu, neki su dosadni i namrgođeni, željni da te zajebu, ali svi nekako isti samo oko jedne stvari. Svi nas uvjeravaju, lažu nam, da na vulkan ne možemo ići sami, penjati se, planinariti, ono sami samcati, već da trebamo njih, turističke vodiče, koji će nas stazom spasa odvesti na Vrh.

Na ulazu u Batur baš nas je zaustavio jedan takav.

– Hej mister!
– Hej!
– Kamo idete?
– Na vulkan.
– Sami?
– Da.
– Gdje vam je turistički vodič??

U pizdi materinoj, pomislim. – Nemamo ga! – na kraju samo velim.
– Štoooo??
– Ne treba nam!
– Neee. Trebate ga….
– i nastavlja lik, ali od prve riječi koju je izgovorio prestao sam ga slušati.

Nije više bilo bitno što priča, sve sam već unaprijed znao što će reći. Pokušava nas uvjeriti u nešto što niti on više ne vjeruje, niti ljudi oko njega, izmišlja ‘toplu vodu’, laže, i dosadan ko kišna godina uklizava sa svojim lovačkim pričama.

– Gledaj! – neugodno ga prekinem – vulkan je visok metar i žilet, pola minute hodanja, i ne treba nam nikakav vodič. Znam da je to samo biznis s vaše strane, oboje znamo, i svjesni ste toga. Biznis koji i nije baš tako pošten. Nepošten biznis – izrecitiram mu ja.

– Nego, dva tjedna sam planinario po Himalaji, sam ko duh, i niti jedan Nepalac me nije pitao imam li ili trebam vodiča – u jednom dahu, ko na traci, ispalim ja njemu – tako da, stric…ciao, auf wiedersehen, sayonara!! – i stisnuo ručicu gasa na Scooyju.

Motor smo pogurnuli u stražnji dio dvorište, zadnje kuće u selu, što je bilo super laka zadaća.
– Bok
– Bok
– Kako je? Jel’ ide?
– Pa evo, ide.
– Nego, jel’ možemo preko noći motor ostaviti ovdje?
– Ma nema problema, mister.
– Jel’ sigurno ovdje?
– Pa ovo ti je Bali –
lik s crvenom dogom kosom se nasmije, otiđe svojim poslom, i nestane iza ćoška.
Jebemti, ovo je bilo super lako.

Vulkan ko vulkan, malo prašine, malo pepela, malo muke, ono, svega pomalo, ništa strašno. Taman kad sam se zagrijao, počeo hvatati ritam, uskladio duh i tijelo, već smo bili na vrhu. 1717 metara visine prošlo je u treptaj oko, brzinom prolazne zalutale misli koja se niti ne lijepi na moždane sinapse, već se istog trenutka zaboravlja, i nestaje, kao da nikada nije niti postojala.

Na vrh dolazimo u sumrak, kada se narančasta boja razlijeva nebom. Zlatni je to sat, vrijeme zalaska sunca, vrijeme kada je nebo daleko najljepše tijekom cijelog dana. Mi, i još par njih u vodstvu turističkog vodiča, jedini smo ovdje. – Gdje su svi ostali? Zašto nisu ovdje? Kamo su nestali? – pitamo se Lucy i ja, ali odgovora nije bilo.

Šatore dižemo na rubu litice, provalije, baš kao to i uvijek radimo kada kampiramo negdje na planini. Valjda nas spavanje na rubu litice, barem mene, drži opreznijim, oštrijeg pogleda, prisutnijim, ovdje, sada, ili jednostavno zabrijavam da samo živim ‘na rubu’, što mi daje dodatnu nijansu postojanja.

Ima ovdje na vrhu prirodan hot-spring, malen, ne veći od šake, ali dovoljno velik da služi kao mamac kojim turistički vodiči obaraju svoje ‘mušterije’, penjače. U vrelu vodu ultra malog hot springa stave sirovo jaje, naprave lagan krug oko kratera, i deset minuta kasnije vraćaju se nazad do jajeta, koje je već kuhano.

Kada ga turisti zagledaju odmah polude od sreće; gledaju oni to jaje, vade mobitele, slikaju, slikaju sebe, selfi ovamo, selfi tamo, selfiji na sve strane, ono, ipak u ruci drže jaje koje je kuhano ‘na’ vulkanu. Povijesni događaj je to.

Tek je šest navečer a svi su se već razbježali, nestali, i na vrhu ostajemo samo draga i ja, sami samcati, sami ko tulipani u mraku. Upravo to sam i želio, biti sam s curom na vrhu vulkana, preko noći, kampirati, sami samcati; to je to, to je život. Hvala ti živote.

Zadnje zrake sunca vjetar je okrenuo u svoju korist, digao sav pepeo i prašinu i direkt nama u lice. I što sad? Da budem ljut na njega? Da ga mrzim? Kudim? Ili da se jednostavno nasmijem i kažem: “Ajde, lupi još jače, manijače, lupi koliko god ide, ma samo ga udaraj!”

Šator smo digli taman kada smo bili na rubu živaca, ludi zbog prašine u ustima, na licu, i iznervirani zbog udara vjetra što nas je ometao da u miru dignemo šatore. Sve je svršilo tamo negdje oko 8 navečer, kada smo se sakrili u šator, zatvorili sve moguće otvore i rupe, uvukli u vreću za spavanje, pokrili preko glave, i pod vulkanskim, ne tako prijateljskim, nebom, čekali sljedeće svitanje, čekali sutrašnju zoru.

Zora je niknula, iznenada. Za razliku od mirne, tihe i usamljeno spokojne večeri, zora je bila abnormalno luda, glasna, nagužvana s ostalim planinarima, koji se na vulkan niti ne penju, već plate organiziranu turu iz svog hostela, te s džipom dođu direkt na vrh vulkana. Da, i to je moguće ovdje.

Ko mravi po traci, jedan iza drugoga trčeći za slatkim izvorom hrane, po svim planinarskim putevima koji vode prema gore, ljudi u kolonama dolazili su na sam vrh Batura. Kada pričam o koloni ljudi, mislim da 200-300 njih, totalno nezainteresiranih, lijenih penjača.

Možda imaju neke plemenite razloge zašto to rade, ili zašto to ne rade, zašto ne planinare, možda ih vrijeme koči, možda godine, možda nešto drugo, treće; ma uopće nije niti bitno. Tko sam uopće ja da im sudim. Ali, ne uložiš niti trunčicu svoje energije, a pojaviš se na vrhu planine?!

E to mi ne drži vodu, to je živa dosada, kršenje prirodnog zakona unuverzuma koji nas uči ako želimo u životu nešto dobiti, moramo dati sve od sebe, daj i dobit ćeš natrag, daj i bit’ će ti vraćeno.

Baš taj trud i muka kroz koju čovjek prolazi kada se penje, muči, hoda u visine, prema cilju što daje posebnu nijansu uzbuđenja, entuzijazma, energično lupanje srca, leptiriće u trbuhu, iznenadnu sreću kada se dođe do cilja.

A pogled, pogled s Vrha dolazi kao šlag na tortu, kao šećer na kraju, zahvala, spokoj, mirnoća, nagrada za uložen trud. Još jednom, hvala ti živote.

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru: 


Moje ime je Tomica Kristić. Rođen sam u Varaždinu u kojemu sam proveo dobar dio života. 

Strast prema putovanju u meni je bila prisutna cijeli život i 2015. godine sam odlučio konačno poduzeti nešto u vezi toga. U listopadu te godine započeo sam svoje prvo veliko putovanje. Krenuo sam autostopom iz Hrvatske prema Novom Zelandu te ga nazvao 'Putovanje u Međuzemlje'. Prije puta računao sam da će mi za to trebati dvije godine...ali sada kako sam na putu već duže vrijeme, shvatio sam da će mi put trajati barem tri godine. Putovanje je dosta izazovno zato što je low-budget , a krenuo sam sa samo 1500 eura. Ta činjenica rezultirat će snalaženjima oko financija koje ću provoditi na samome putu. Bit će tu volontiranja u zamjenu za smještaj i hranu te povremena pronalaženja jednotjednih ili čak dvotjednih poslova u zamjenu za novac.

Tako da, drag moji čitatelji, na ovom blogu možete pratiti sve moje avanture i dogodovštine koje će me zadesiti na istom, a pratiti me možete i na Facebooku.

Ponekad čovjek treba otići daleko od doma, daleko u svijet, da bi vidio gdje živi. Zato, isplovimo svi iz ove naše sigurne luke i krenimo u svijet, krenimo u otkrivanje, sanjanje i istraživanje. 

Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.

Komentari 5
VIDEO

Najstariji restoran u Zagrebu: Na brijegu je sve 'po domaći'
SKENDERICA 1912

Najstariji restoran u Zagrebu: Na brijegu je sve 'po domaći'

Od samog otvaranja, u restoran Skenderica dolaze gosti željni jednostavne, domaće hrane. Sir i vrhnje koje nabavljaju na Kvatriću ide u najfinije štrukle

Svi su ludi za Renatom! Sada je i Alan želi: 'Mijenjao bih Danijelu za nju. S Filipom me provocira'
'BRAK NA PRVU'

Svi su ludi za Renatom! Sada je i Alan želi: 'Mijenjao bih Danijelu za nju. S Filipom me provocira'

Novi je tjedan i novi zanimljivi zadaci u showu 'Brak na prvu' su pred parovima, a neke od njih posjetila je i stručnjakinja Iva…
Da nije stranih sudaca, imali bismo pakao, a želim zaigrati za Rijeku, ali mi Sopić neće dati!
DAMIR MIŠKOVIĆ ZA 24SATA

Da nije stranih sudaca, imali bismo pakao, a želim zaigrati za Rijeku, ali mi Sopić neće dati!

Plus+ Naslov iz 2017. nas je financijski unazadio dvije godine, a vjerojatno će i ovaj. Ali ovaj put imamo puno ponuda za sve naše igrače, ali najviše za jednog. Uvjeren sam da će Rijeka biti prvak, kaže Damir Mišković