Pritom je posebno teško nama roditeljima djece u godinama kada počinju sticati svoju samostalnost, jer jako dobro znamo otkuda to dolazi.

Znaš mama, reče tako moja ljubimica, namjestivši se preko puta mene poslije radnog dana, pokušala sam danas podignuti jaknu jednom dečku iz razreda i on se toliko naljutio da je šutnuo jaknu i rekao mi da sam debela! Ja debela?!?! A samo sam mu htjela pomoći? I onda sam ja njemu rekla: "Ti si deblji od mene!" A onda mi je rekao i da sam glupa... JA debela...?

Mislim da svakog roditelja okrutno zazebe oko srca kad čuje ovakvu priču od svog djeteta. Posebno kada je i sam prošao slične stvari. Struja mi je momentalno prošla kroz kičmu.

Muškarci su zbilja kreteni. To sam joj rekla. Tim riječima. I vidjela sam olakšanje u njezinim očima. Zbog potpore, ženske, prijateljske potpore koju je trebala u tome trenutku da se obračuna sa svojom tugom i povrijeđenošću, bez mudrovanja o problemima i krivim reakcijama kroz koje svi prolazimo i tome da je vjerojatno i on bio tužan i usamljen i nije znao bolje. A meni se slomilo srce...

Jer i dalje živimo u zemlji u kojoj žene dobivaju šamare od pijanih, slomljenih kukavica, povlače tužbe protiv nasilnih supruga jer država sliježe ramenima na okrutno nasilje u najintimnijim vezama, onim bračnim, partnerskim, jer žene ženama još govore: pusti, izdrži, nemoj zbog djece, a muškarci...

Moje sinove moram naučiti da tu prekrasnu mušku energiju ne pretvaraju u razorne vrtloge mržnje i nasilja, a moju divnu klinku moram naučiti da nikada ne osjeti poriv da sakrije svoju savršenu ženstvenost i omota se strahom i patnjom.

Jer tako je morala napraviti i moja majka, a mnoge žene i ovoga jutra ženstvenost guraju duboko u svoju slomljenu unutrašnjost. Jer nemaju boljeg načina da se obrane od svijeta koji ih uvjerava da je svaki put opravdan: pa i onaj potpunog divljaštva i mržnje.

A nije. I nikad ne smije biti. I zato s radošću gledam vijesti o ženskoj pobuni u Americi. Namješteno? Ispolitizirano? Preforsirano? Možda. Vjerojatno. Nevažno.

I želim da dječaci ovoga svijeta shvate da nisu sami. I da im brbljave, ćudljive curke neće ugroziti njihove izmaštane svjetove. Možemo ih samo uljepšati...

O autorici:

Ja sam Ana Dasović, urednica i novinarka u 24sata već 12 godina. I naravno, mama, (nevjenčana) supruga, a i odrasla kći. Taj obiteljski "sendvič" je centar oko kojeg se vrti tornado mog života. Ako vas nasmijem ili se pronađete u mojim pričicama, bit će mi drago.