Nedjeljno jutro prije nekoliko nedjelja. Ljeto je i vruće, ali ne smeta mi, opuštena sam. Razvlačim se po krevetu, istežem, prolazim prstima po svojoj koži i skidam nepotrebne slojeve odjeće i tkanine. Vruće je i muka mi je na toj temperaturi imati išta na sebi, bezbrižna sam i razbuđujem svoje tijelo. Prsti su se preselili već nekoliko puta s lica i kose, na grudi i vrat. Dolazim k sebi.

Prolazim opet zbog cirkulacije, provjeravam treba li mi tuš odmah ili mogu prvo doručkovati. Užasno se znojim u potkrovlju. Opa, nešto je čudno. Prolazim opet po pazuhu i nije znoj to što me začudilo. Kvržica je. Nije prije bila tu. Diram ju iako ne želim jer ne želim da je ovdje. Što god da to bilo ne želim da je ovdje.

Nekoliko sekundi kasnije u glavi  imam raspisane sve najcrnije potencijalne scenarije. Ležim u krevetu. I dalje ležim na leđima i pokušavam disati što je mirnije moguće. Pipam.

Na lijevoj strani gdje već imam dva fibroma koja nisam neko vrijeme pregledala jer nisam bila kod ginekologa, a naručena sam za mjesec dana. Na lijevoj strani gdje je i Ona imala. Na lijevoj strani, u pazuhu, gdje se često zalegnu baš ta najgora sranja.

Tresem se. Ležim u krevetu, ali tresem se. Uzimam mobitel i zovem mamu (jer koga ću drugog u nedjelju ujutro). Naravno da je neradni dan i da se opet razgovara  o doktorima, dijagnozama i boleštinama, ali prokleta kvržica je i dalje tu!!!

Javila se. “Mama…”

“Kaj je bilo, Ana?” – po glasu je već shvatila da sam usrana, toliko me dobro  poznaje. Zna da ne dramim bez razloga.

“Mislim da trebam doktoru. Našla sam si nešto u pazuhu.”

Završimo razgovor, doktorica mi radi ujutro u ponedjeljak, otići ću joj po uputnicu za UZV dojki i pazuha, i onda ćemo vidjeti što i kako dalje. Ako je vjerovati internetu, kvržica u pazuhu je nešto što nikako ne smije čekati, makar se samo radilo o upaljenom limfnom čvoru, valja to pogledati bez obzira jer je preriskantno žmiriti i reći – Nije mi ništa – nešto ti je, imaš prokletu kvržicu.

Doktorica radi ujutro, ali ja imam razgovor za posao u pola deset pa ću nakon toga po uputnicu.  Otišla sam na razgovor, nije mi bilo bitno što će s time biti jer tko zna što je na tom ultrazvuku zbog kojeg nisam oka sklopila. Ako mi nađu nešto ne treba mi posao, treba mi doktor, majka, prijatelj, podrška… Ne mogu ovo sama.

Odradila sam razgovor najbolje što sam mogla i bila sam zadovoljna. Po izlasku iz ureda počela sam se znojiti što od vrućine što od približavanja ordinaciji svoje doktorice opće prakse. Ulazim u čekaonicu. Srećom, nije krcata, ljudi su još na godišnjem. Valjda. Ljeto je, nije sezona prehlada, gripa i viroza, sjedimo u čekaonici samo ja i neka bakica, koja mora preko reda po neku uputnicu. Pustim ju. I ja trebam SAMO uputnicu, ali njoj je hitnije. Valjda. Doktorica se nalukne kroz vrata da me pita po što sam došla, kažem da sam si našla nešto i da bih voljela da me pregleda i izda uputnicu za UZV. Ošine me pogledom ravno u oči i kaže mi da pričekam sekundu, da ćemo sad sve.

Ulazim, pita me što se događa, ja joj objašnjavam. U prizemlju smo, u centru grada, moli me da skinem majicu i grudnjak kako bi me pregledala. Krenem se skidati, ne razmišljam uopće ni o čemu drugome, ali primjećujem kako ona navlači rolete jer smo u prizemlju pa da me ne bi netko vidio. Hvala joj, ja sam previše u stresu da bih na to mislila. Pipa me, našla ju je i ona. Kvržica je stvarno tu. Vidim kako guta knedlu i izgovara:

Noge su mi odrvenile na spomen kirurga. Zatvorila sam vrata za sobom i krenula do mame. Imam tu sreću u nesreći da mogu relativno brzo obaviti većinu pregleda i da sam bila na stolu ispred radiologa puno brže nego što sam očekivala.

I dalje sam se znojila. U glavi su mi samo bile slike lica moje doktorice dok je izgovarala riječ “kirurg”, slike Nje koja je vadila limfne čvorove iz pazuha, ali uzalud jer je bilo prekasno. Slike Nje koja je nedavno zaspala nakon više od desetogodišnje muke s tim gadom. Slike Nje koja sad slavi život, nakon 15 godina borbe pa se svako malo tetovira, mijenja frizuru, fućka joj se jer nema sise. Slike svih Njih koje sam vidjela prije i poslije raznih zahvata…

Od nedjeljnog jutra do ponedjeljnog popodneva isplakala sam more suza predostrožnosti, da bude lakše kasnije ako dođe crna dijagnoza. Nisam jela, a spavala sam tek toliko da odmorim oči i suzne kanale. Odradila sam razgovor za posao, i evo me sad, ležim na stolu, hladan ultrazvuk klizi po meni, a ja u životu nisam bila budnija. Čekala sam što će doktor reći kao da to čekam godinama, a radilo se o svega tridesetak sati i niti tri minute na stolu za pregled.

“NEMA NIŠTA.”

Pregleda još jednom potvrdi, i kad je već tu pregleda mi i drugu, desnu stranu. Ponovi: “NEMA NIŠTA.”

Oblačim se brzinom munje, trnce osjećam u cijelom tijelu… Javljam mami da može odahnuti, žena samo što mi se nije raspala na ramenu od brige, ali nije ništa pokazivala dok nismo znali dijagnozu.

Gotovo je. Možda najgorih tridesetak sati u životu su iza mene (i iza moje mame). Drago mi je da jesu. I drago mi je da me, po tko zna koji put, tako nešto natjeralo da se idem pregledati. Ne, nemam puno godina, ne koristim kontracepcijske tablete, živim i jedem relativno zdravo, vježbam… Zašto sam onda reagirala tako brzo kad uopće ne “ulazim u statistiku”? Zato jer sve koje poznajem s rakom dojke, ili točnije koje sam poznavala s rakom dojke, nisu ulazile u statistiku. Nema pravila. Nađeš nešto što nije inače tu i ne bi tu inače trebalo biti i ideš se pregledati. Odmah. Što prije.

A znaš koja statistika je možda najgora? Namjerno kažem “možda”. Ona statistika ljudi, većinom žena u slučaju raka dojke, koja je prekasno saznala. To ti se ne smije dogoditi.

Pazi na sebe.

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.