Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Što to o vama govore vaše velike novogodišnje želje?

Sve s ciljem da bi postali bolji, zadovoljniji, da bi umirili taj osjećaj koji nam poručuje da je sve ok dok se krećemo i idemo naprijed. Dok ne stagniramo i naša se godina na izmaku može pohvaliti...

Autor Brankica Stanić / brankicastanic.com

Još jedna godina je iza nas i svi smo mi na ovaj ili onaj način napravili nekakvu reviziju. Čak i oni među nama koji nisu ljubitelji sastavljanja liste novogodišnjih planova i želja napravili su svojevrstan osvrt na proteklu godinu i obećali si da ni u novoj neće puno kaskati za svojim zacrtanim ciljevima.

Neki od nas su zadovoljni postignutim, a neki pak smatraju da su mogli puno bolje. Oštro se kritiziraju i u novu ulaze s brojnim opomenama sebi samima. Ovi prvi ponosno ističu svoje uspjehe, dok ovi drugi vjeruju da samo trebaju malo jače zapeti kako bi i oni na kraju sljedeće godine konačno ušli u klub uspješnih.

Budimo realni, koliko god trubili da je uspjeh subjektivna stvar i da ono što jednu osobu čini neizmjerno sretnom drugu može ostaviti potpuno ravnodušnom, svi opet padamo na istoj stvari: mjerenju uspješnosti života isključivo materijalnim postignućima.

Sve je to divno i krasno – ljubav, zajedništvo, zdravlje – svi se slažemo da je to najbitnije, da je neophodno, ali svejedno, ako na kraju godine ne možemo nanizati materijalne uspjehe, krivo nam je i vjerujemo da nismo dovoljno dobri. Obezvrjeđujemo ono što imamo i uzimamo to zdravo za gotovo jer nam društvo u kojem živimo uporno poručuje da sretan i ispunjen život imamo samo onda kad su naša imanja opipljive prirode.

Ako zastanete sad ovaj tren i pomislite na svoje želje, recite mi kakve su? Materijalne, jel da?

Želimo bolji posao. Unaprjeđenje. Više novca. Novi auto možda ili neki novi tehnološki gadget za koji smatramo da nam je neophodan. Želimo svjedočiti realizaciji nekih svojih projekata koji nam u suštini donose bilo bolji društveni status bilo veću financijsku sigurnost. Želimo smršaviti, ne toliko zbog zdravlja koliko da bi izgledali bolje. Želimo putovati. Možda želimo više izlaziti, zabavljati se, počastiti se kojim beauty&spa tretmanom više, isprobati neku novu vještinu, usvojiti novo znanje…

Sve s ciljem da bi postali bolji, zadovoljniji, da bi umirili taj osjećaj koji nam poručuje da je sve ok dok se krećemo i idemo naprijed. Dok ne stagniramo i naša se godina na izmaku može pohvaliti raznim postignućima.

Ukratko, želimo uspjeh. Točnije onu verziju uspjeha koju nam današnje društvo nameće kao najznačajnije.

I vjerujem da nema u tome baš ništa loše. Dapače. Nemamo ništa od toga ako bez ikakvih ciljeva izgubljeno plutamo svojim životima, nečega što nam daje nekakav smisao i gura nas naprijed.

Ali…
Uvijek postoji to ali.
Ali koje nam ne da mira svaki put kad smo previše isključivi, previše fokusirani samo na jedan dio svojih šarolikih života.

Kad ne pišem, brinem za starije i nemoćne. Nešto što mi je prošla godina sasvim neočekivano donijela i u čemu neizmjerno uživam iako me redovno tjera da iznova preispitujem smisao života.

Sve su to redom, u materijalnom smislu, dobrostojeći ljudi. Njihovi su domovi veliki, prostrani, dobro opremljeni. Iza sebe imaju dugi niz godina prepun poslovnih uspjeha, avantura i izazova koji su im u konačnici omogućili da žive dostojanstveno i financijski bezbrižno.

Svi oni imaju različita stanja zbog kojih im je sada potrebna pomoć; neki su jedva pokretni, neki se oporavljaju od teške operacije, neki su dementni, a neki jednostavno usamljeni i sve što žele je razgovarati s nekim. Sa svima njima djelić srca vam se slomi, posebice sa onima koji su potpuno sami i ovise o vama i vaših par sati dnevno koje s njima provedete u tim njihovim prostranim, dobro opremljenim domovima.

Jednoj sam baki neki dan na odlasku poželjela ugodan i lijep dan, na što se nasmijala i rekla mi da ne ide nigdje iz fotelje u koju sam je upravo posjela sve do navečer dok se ne vratim i stavim ju u krevet. Gledat će TV, maštati o nekim boljim danima koja joj se zrcale u pogledu koji je u potpunom neskladu sa njenim krhkim tijelom.

Možda je ono najtužnije to što znam da ima šestero djece, jedni su razasuti po svijetu, jedni su tu negdje blizu, ali odveć okupirani svojim životima i problemima, gomilanjem svojih uspjeha.

Drugoj baki, djeca su priuštila sve; postoji osoba koja joj čisti dom, obavlja kupnju, priprema hranu, osoba koja brine o njenom zdravlju i ja kojoj je jedina obveza pobrinuti se da uzme svoje lijekove na vrijeme i s njom popriča uz šalicu čaja, umanji joj osjećaj usamljenosti.

Ova baka je dementna i najživlja je u svojim sjećanjima iz mladosti. Sadašnjost je zbunjuje, ponekad joj i po deset puta odgovorim na isto pitanje, ponekad ne zna nazive stvari koje je okružuju ni čemu služe, ponekad ne prepozna ni mene. A ponekad je sasvim prisutna baš kao onda kad sam ju upitala kako će provesti Božić a ona mi odgovorila da se nada da neće biti sama i da će kćer za nju naći vremena. Ne onog u kojem se brine da su njene osnovne životne potrebe zadovoljene, jer toga ima napretek, već onog u kojem joj daje ono najvrjednije – sebe i svoje vrijeme.

Tu je i jedan odveć ponosan djed, zidovi njegovog doma preplavljeni su njegovim postignućima koje je nakupio obavljajući neku bitnu državnu funkciju, i tvrdoglavo odbija pomoć dok svojim drhtavim rukava pokušava obaviti jednu tako jednostavnu radnju kao što je otkopčavanje gumba na košulji sve dok poraženo ne zaključi da ne može sam i da nema nikog da to učini za njega, nikog dovoljno bliskog, dovoljno prisutnog, s kim bi mogao provesti sate i sate prebirući po brojnim uspomenama i zajedničkim trenutcima…

Svima njima zajednička je jedna stvar; imaju sve, a nemaju gotovo ništa. Usamljeni su, a svi znamo kako samoća i izoliranost mogu biti pogubni, kako ubijaju više nego bilo koja bolest ili ovisnost.

Oduvjek sam vjerovala, čak i u svojim najupornijim nastojanjima da tvrdoglavo udovoljim svim svojim ambicijama, kako to nije i ne može biti sve što ovaj život nudi. Da to nije ono što će me učiniti sretnom, da je magični osjećaj zadovoljstva koji takve stvari pružaju kratkoročan i da blijedi, onoliko brzo koliko je potrebno našem egu da ponovno ogladni.

Bilo je i dana kad nisam točno mogla reći što je to što bi trebalo zaokružiti tu sliku. Ono što bi trebalo doći prvo, biti temelj na koji se kasnije prirodno nadograđuju svi ti uspjesi koje smo danas iz nekog razloga stavili na prvo mjesto. Dugo sam vjerovala da sve mogu sama i da mi nitko nije potreban, dugo sam se dičila svojom samostalnošću i neovisnošću.

Lako je izgubiti vjeru u ljude pa umjesto novih pokušaja uspostavljanja kvalitetnih odnosa, energiju usmjeriti na podizanje brana. Dovoljno je da vas samo jednom povrijede i već ste ratnik koji nikog ne treba, koji sve može sam i smiraj svoje duše traži okrećući se opipljivim postignućima, zanemarujući odnose s drugim ljudima, njihovu kvalitetu i važnost u tom osjećaju zadovoljstva kojem težimo.

Kroz godine, odgovor se nekako nametnuo sam od sebe. I što idem starija, što vremena više prolazi, taj mi se odgovor sve više potvrđuje.

Sve je to divno – svaki uspjeh, svako postignuće, svaka financijska i materijalna sigurnost – sve je više nego divno, ali ako smo zakazali u našim odnosima s drugim ljudima, ako im nismo dali svoju ljubav, vrijeme, ako se nismo potrudili izgraditi zajednicu u kojoj se možemo osloniti jedni na druge, u kojoj se poštujemo, podržavamo i suosjećamo, u kojoj smo tu jedni za druge i kad je najljepše i kad je najteže, nismo zapravo postigli puno.

Ponekad u toj svojoj utrci za uspjehom potpuno obezvrijedimo ono što je najvažnije, predamo se struji modernoga života bez da ga dovodimo u pitanje i u nekom automatiziranom stanju provodimo godine i godine. Ponekad smo tužni i nezadovoljni jer smatramo da koliko god akumulirali nikad nismo dovoljno uspješni, da bi trebali i mogli bolje i više, i kročimo kroz godine u tom nekom svom balonu tuge jer u stupac posjedovanja ne možemo unijeti dovoljno stavki, ne onoliko koliko vjerujemo da je potrebno da bi se konačno etiketirali dovoljno uspješnima.

No dok mi tako grčevito skupljamo, život prolazi, ljudi prolaze… Između nas i njih su zidovi koji sprječavaju zajedništvo, intimu, empatiju – nešto što nam je itekako potrebno da bi imali ispunjen život.

Ono što vam želim u ovoj godini je, ne više novca, više uspjeha, više postignuća – ako ih zaista želite, naći ćete način da ih postignete, ove ili neke druge godine – ono što vam od srca želim je više vremena za svoje bližnje, bili to vaš partner, djeca, obitelj ili prijatelji. Više ljubavi, razumijevanja, podrške…

Više prave fizičke prisutnosti, manje one virtualne.

Više pogleda oči u oči, manje onih uprtih u ekran mobitela.

Više stvarnih uspomena, manje onih iskreiranih samo za društvene mreže.

Više poklonjenog nečijeg vremena u kojem istinski uživate, umjesto skupocjenih poklona koji, jednom kad ih odložite na policu koliko god divni bili, ne mogu zamijeniti stisak ruke ili topli zagrljaj.

Više brige za one koje volite i do kojih vam je stalo, manje ja, ja i samo ja  parole.

Više zajedništva, manje samoće…

Jer, složit ćete se, dug i sretan život treba upravo to.

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje

O autorici:


Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.  

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message