Dok ljubav plamti, nitko ne razmišlja o kraju. Bilo bi suludo da nije tako. Ljubav zatvori oči, ali otvori srce. Volimo, i ne vidimo nikakve mane. Čak i ako neke uočimo, nadamo se da će one s vremenom nestati. Ne, neće. Samo će se povećati i umnožiti. Ljubav iz nas izvlači samo ono najbolje, a to i jeste ona njena fascinantna ljepota. Ali, kad se ljubav pretvori u mržnju, nijedan udarac nije dovoljno
nizak. Znamo gdje, onu osobu koju smo nekad voljeli više od ičega na svijetu, najviše boli. Približavanjem kraja kao da počinje natjecanje u nanošenju što veće boli. Zar to tako treba biti? Zaboravimo na sve ono lijepo, i izvlačimo ono najgore što smo proživjeli. Svaki kraj ima svoju tužnu priču, pakao na svim nivoima, a taj pakao postaje još veći ako to isto proživljavaju i djeca uz nas. Kao roditelji bi ih trebali zaštititi, ali kako? Na koji način?

Razvodi su postali naša svakodnevica. Urušeni životi, suze, bol, nemoć, sve je to dio kraja. Svatko ga proživljava na svoj način. Nekima se teško pomiriti da su ništa u očima onog tko im je bio sve, neki se utapaju u samosažaljenju, ali i to je samo faza kroz koju se prolazi. Pravi rat počinje na sudu. Sve do tog trenutka vodile su se bitke.

Mi se razvodimo od žene ili muža, a nitko se od djece ne razvodi. Mi rješavamo naše nesuglasice, ali roditelj je uvijek roditelj. Kako malom djetetu objasniti što se događa? Tko je to u stanju podijeliti njihovu ljubav? Sud? Ne može se njihovo srce podijeliti na veći i manji dio.

Njihovo srce ne zna ni za kakve kalkulacije. Rastezanje i potezanje neće im nimalo pomoći da sve poslože. Oni žele dom i ljubav u tom domu, a ako je nema, oni žele svoje roditelje, svu njihovu ljubav, a ne da budu sredstvo. Njihov pogled na svijet se uvelike razlikuje od našeg. Kod njih je sve tako jednostavno. Oni samo vole tom dječjom naivnošću i sa čistim srcem. I varate se ako mislite da oni mogu odlučiti. Ne, ne mogu. Kalkuliranje se povezuje sa odraslim ljudima. S tim se ne rađa, to se uči. Jednostavno se prilagođavamo svijetu odraslih, i izgubimo ono najvrjednije što djeca imaju.

I ja sam jedna od onih koje su se razvele. Iako sam dobila skrbništvo nad troje djece, usprotivila sam se prijedlogu da se odredi vrijeme kada ih njihov otac treba viđati. Otac im je. Zašto bih pristala na to da je njegovo vrijeme u njihovim životima ograničeno? Što bih rekla djetetu kad ga poželi vidjeti, a to se ne poklapa sa vremenom koje je određeno? Da ne može? Uvijek sam bila protivnik takvog postupanja. Moje je mišljenje, a to sam i rekla na sudu, da ih može vidjeti kada želi on, ili oni. Ja sam se od njihovog oca udaljila, ali nisam željela da se udalje oni. Kakav god da je on bio prema meni, to sam trebala ostaviti po strani, i trezveno razmišljati. Odnosi između roditelja i djece se trebaju razvijati, i oni ne smiju biti žrtve veće nego što jesu.

I sada, gotovo deset godina nakon razvoda, sastanemo se svi, i dalje funkcioniramo kao roditelji, ali na različitim adresama. Za takav sklad je trebalo mnogo truda, mnogo odricanja, ali se isplatilo. Odavno sam shvatila, da, ako sam ja loša prema njemu, da će se osvećivati preko djece. Ja mu za to nisam dala povoda.

Trebamo shvatiti da se za njihovu ljubav ne trebamo boriti, jer je imamo. Mi nećemo biti oštećeni ni u kakvom pogledu ako dijete voli oba roditelja, jer se ljubav ne može potrošiti. I zato, njegujmo njihovu ljubav i zdrav odnos prema svijetu, i onima koji su mu dali život.

Kao roditelj, djeci trebamo biti uzor u svakom pogledu, i zato nemojmo dozvoliti da požele biti sve ono što mi nismo.

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.

Katu Mijić možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.