Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Sve se ne može kad se neće: Vježbaj, p*zda ti materina!

Autor Andrea Andrassy

Evo jedna vesela vijest za sve koji misle da su mi kolumne ponekad predugačke i da bi ih trebala skratit - današnja će morat bit malo kraća jer sam ozlijedila prste i boli me dok pišam.

NE.

Da sam ozlijedila prste i boli me dok pišam, vjerojatno bi sad bila na policiji.

Boli me dok pišEm.

Vidiš kako ti život sve vrati - prošli tjedan sam se rugala onom NE MEŽE, danas ne mogu napisat “pišem” bez da prvo napišem pišAm.

Uglavnom - kako sam ozlijedila pste, prse, ubit ću se, prste.

Neki dan sam naručila torbicu preko interneta jer su posvuda sniženja, a meni je za oko zapela jedna lijepa (ako možete vjerovat da riječ lijepa ide uz ovo što slijedi) pederuša.

Ili bi bilo politički korektno reć homoseksualuša?

Vjerojatno ne bi, ali to možda nije loš novi nadimak za torbice koje nose kontrolori ZET-a.

Uglavnom, maloprije je stigla i to stvarno STIGLA, na kućnu adresu, ne u obliku ceduljice u kasliću nego ravno meni u ruke.

Kupila sam ju jer mi se činila kao super stvar za putovanja, nešto u čemu možeš držat osnovne stvari, tipa putovnicu, mobitel i treću osnovnu stvar za putovanja koja mi sad ne pada na pamet.

Na kraju mi stane putovnica, mobitel jedva naguram jer je jako mala, a ta treća stvar koje se ne mogu sjetit vjerojatno ne bi ni stala, što je jedan diskretni podsjetnik za sve vas koji ovih dana planirate nešto naručit online - provjerite jel veličina dobra.

Kao srdačan dokaz prilažem sliku sebe u bikiniju koji sam nedavno kupila.

Spavaš li mirno, Lidija Bačić?

Ali to nije najvažnija stvar koju me ova torbica naučila - naučila me i da ne smiješ bit pomahnitala seljačina kad otvaraš pakete.

Čim sam rekla “doviđenja” dostavljaču, otrčala sam u sobu u potrazi za škarama.

Nakon detaljne potrage od 30 sekundi, odlučila sam da očito više ne postoje - to je jako lako zaključit kad ti se nešto ne da tražit.

Umjesto da tražim još malo, zaključila sam da je vrijeme da rastrgam kutiju, zbog čega sam si odvalila dva nokta i sad imam dva polu-gola prsta koji bole svaki put kad se sretnu s tipkovnicom.

Da sam zločesta, stavila bi naslov “kolumna s tri prsta”, ali nisam htjela hrpu svađa o ’91. ispod teksta.

Nisam ni znala do danas, ali srednji prst - čiji je nokat najgore najebao - mi je inače očito poprilično važan dok pišem i teško mi je sad kad ga moram izbjegavat zbog boli.

“Srednji prst ti je važan, to napokon objašnjava zašto su ti kolumne zakurac” - jao šteta što sam se i ja sjetila ovog i sad ti više nisi prvi.

Uglavnom, sjedim na krevetu, pederuša mi je oko struka jer ju želim osjetit (žene znaju o kakvom odnosu s novom torbicom pričam) i boli me srednji prst.

Jesam li to očekivala kad sam prije par sati otvarala paket?

Nisam.

Ali nisam ni prošli tjedan očekivala da ću danas na pitanje “tko je najveći frajer u Hrvatskoj” odgovorit sa: “Onaj 80-godišnji gospon Toni koji kaže: “Vježbaj, pizda ti materina!””

To je nešto o čemu u zadnje vrijeme sve češće razmišljam.

Vježbaj, pizda ti materina.

Pogotovo otkad sam ozlijedila nogu i shvatila koliko su mi u samo mjesec dana arforirali mišići i koliko su mi se kukovi iskrivili zbog šepanja.

Zbog krivo naučenog hoda i izbjegavanja oslanjanja na ozlijeđenu nogu, nedavno sam istegnula i preponu.

Kad sam imala 7, mogla sam špagu i simultano sam trenirala skokove u vodu i karate. S 8 sam krenula i na tenis, koji sam nastavila trenirat šest godina.

A sad sjedim u krevetu s pederušom oko struka i pazim kak ću se ustat jer me i dalje boli prepona.

Škljoca mi koljeno kad sjednem na wc i mogu najavit južinu lijevim zglobom.

A prije tri godine sam uklještila leđa dok sam podizala čarapu s poda.

Tad sam prvi put shvatila koliko sam propala u odnosu na ono dijete koje je prije živjelo za trening.

Baš u to vrijeme kad su me uklještila leđa, razmišljali smo o prodaji stana, pa su nam polako počeli dolaziti zainteresirani kupci.

Mladi ljudi, stari ljudi, ljudi koji dođu s PETERO djece, što znači da ih je ukupno SEDAM - osam ako je s agentom.

Znate koja je bila glavna zamjerka skoro svima?

“A nemate lift?”

Ja živim na drugom katu.

Stariji su me to pitali i bilo je shvatljivo.

Pitali su me mladi roditelji kojima je zbog kolica to zgodno.

Ali pitala me i AGENTICA - ne kao informaciju o zgradi, nego onako uspuhano, sa smiješkom: “Uf, nema lifta, ha?”

Njoj lift nije bio važan samo zato jer podiže vrijednost stana, a time i njenu proviziju - bio joj je važan jer se upravo uspuhala po stepenicama do drugog kata.

Ima 27 godina i uspuhala se do drugog kata.

Uspuhao se neki dan i poštar koji mi je pozvonio i rekao: “Imam jedan paketić.”

Veselje koje je imao u glasu kad je izgovarao “paketić” je nestalo dok se popeo do mene, a nakon standardnog dobar dan, opet sam dobila: “Joj, zašto nemate lift?”

Frajer ima 40 godina.

Tad sam počela primjećivat koliko je ljudima važan lift.

I koliko misle je “potresno” kad ga zgrada nema, čak i kad samo moraju na drugi kat.

Nisam to prije znala - odrasla sam na sedmom katu zgrade od osam katova, lift je stalno bio pokvaren i penjanje na sedmi kat mi je bila najnormalnija stvar na svijetu.

I mojoj mami i mom tati.

I susjedu preko puta koji je uz to što je bio star, bio i slijep.

Danas mi je jasno da baš nije normalno očekivat da će se ljudi verat po zgradi do sedmog kata, ali nije mi jasno ovo da netko zbog drugog kata vapi za liftom.

Jasno mi je ako su to ljudi sa zdravstvenim problemima, ali ne kad su mladi, zdravi ljudi kojima bi drugi kat trebao bit nešto zbog čega im se ni ne da zvat lift.

A to čujem posvuda, sve češće.

Sjećam se da mi se jednom frendica požalila da se jako udebljala, a kad sam usred razgovora skrenula prema “statičnim” stepenicama koje su vodile na nižu razinu shopping centra u kojem smo bile, tužno je pitala: “A kaj nećemo na liiiiift?”

“Zato se i jesi udebljala!” - rekla sam joj jer mi je frendica i znala sam da smijem.

Nasmijala se i rekla da sam u pravu.

Svugdje ide liftom, svugdje ide autom, a “statične” stepenice više jedva zna koristit jer je toliko navikla na pokretne.

I njoj sve teže padaju naša druženja kod mene jer sam skroz na drugom katu, a nemam lift.

A ima tek trideset.

Mene su s trideset uklještila leđa zbog čarape na podu.

Znaš kome u mojoj zgradi NE smeta to što nema lifta?

Osamdesetogodišnjoj gospođi koja živi na trećem katu.

Jer je umrla!

Ne ta, ova druga koja nije.

Svaki dan ju vidim kako izlazi iz kuće.

Pada kiša - izlazi.

Pada snijeg - izlazi.

Prehladno je - izlazi.

Prevruće je - ima kuću u Dalmaciji, jebi ga.

Svaki dan vuče nešto sa sobom - nekad je smeće koje nosi do kontejnera, nekad su stvari koje je kupila na placu.

Ide pješice.

Ne tramvajem. Plac je udaljen jednu i pol tramvajsku stanicu od nas i uvijek ide pješice.

Uvijek je vedra, uvijek je nasmijana, nikad od nje nisam čula “joj!”

Svaki put kad me vidi, pita me: “Ideš u šetnju, Andrea? Malo do Maksimira?”

Nikad ne idem, ali ne kažem joj to jer bi joj bilo čudno.

Ona ide svakih par dana, a kad je lijepo vrijeme malo i vježba.

Odšeta do tamo, napravi krug, došeta do kuće.

Čak i kad pada snijeg.

Njoj ne smeta što nemamo lift.

Ne smeta ni meni - uvijek svugdje idem stepenicama i uvijek trčim po tim stepenicama ili se barem penjem dvije - po dvije, valjda mi je ostala navika od djetinjstva - ali kad su me prije tri godine uklještila leđa, smetalo me puno stvari koje moju susjedu ni dan danas ne smetaju.

Smetalo me što je vani taaak hlaaadno pa sam nabijala grijanje da mi bude “fino topleko” dok sam u stanu praktički u gaćama.

Smetalo me kad bi morala prošetat do Pošte a vani je kišaaaa.

Smetalo me što moram na kavu na koju sam se dogovorila a vani je snijeeeeg.

I što je najgore, smetalo me što imam opciju ili jadna ić “pješkeee po snijeguuu” ili još gore, “autoooom ali moram počistit snijeeeeeg s njega.”

S vremenom me počelo smetat i to što “moram odnijet smeće a danas nemam plan izlazit iz kuće”, što je često kad radiš od doma - “stavit ću ga na balkon i odnijet sutra, nema smisla da silazim skroz do dolje samo zbog smeća.”

I ružno je vrijeme.

I ostale izlike koje ti padnu na pamet kad samo tražiš nešto zbog čega ćeš kukat.

Ona curica koja je jednom išla na trening po najvećem pljusku s idejom “ma stat će, ljeto je” je 20 godina kasnije postala curica kojoj se ne izlazi iz kuće jer je snijeeeeg.

Koji onda još moram čistiiiiit ako sam ja na redu.

Znaš tko uvijek čisti snijeg ispred zgrade?

Gospođa s trećeg kata.

I susjed iz prizemlja koji je u penziji i stalno je u šetnji sa psom.

Od nje sam mlađa skoro trostruko, od njega dvostruko i dok oni šetaju po svim vremenskim uvjetima, ja sve češće sjedim doma i tepam si: “Ma samo se ti lijepo utopli, ne moraš ti ništa, naruči si papicu, otkaži planove, nećeš valjda po hladnom ić nekam…”

Prije tri godine, leđa su me bolila sve češće, nisam uspjela dotaknut pod prstima još otkad je Britney snimila prvi spot i sve sam češće bila u ležećem položaju - serije, jasno, sve serije, sve serije ikad, jesam, gledala sam i nju.

I jedva sam čekala da smislim zašto danas ne moram odnijet smeće i “ić skroz do dolje.”

A onda sam ovo ljeto sjebala nogu i provela preko mjesec dana u krevetu.

Nakon toga sam krenula na terapije.

I prvi put u životu požalila što nemam lift.

Mišići su mi atrofirali, imala sam osjećaj da imam staklo u koljenu svaki put kad bi ga savila, i najgore od svega, iskrivila sam se.

Nije mi atrofiralo puno, jer nije imalo puno za otić, ali izgubila sam kondiciju.

Hodala sam kao starica i sve me bolilo.

S punim pravom, imala sam fizičku bol i bila sam spigana.

Ali čak i prije ozlijede sam se ponašala kao starica.

Kad imaš strganu nogu, brzo shvatiš da bi sad dao sve na svijetu da se možeš sjurit niz stepenice i očistit auto od snijega, pa otić na kavu.

I da si se ponašao kao starac kad je sve bilo ok.

Upravo to me s vremenom dovelo do toga da mi na pregledu kažu: “Tijelo vam je u komi.”

“Nemoguće, ja sam 36, maksimalno 38, ovisno o proizvođaču hlača!” - to je prva glupa misao koja ti kao pokvarena žaruljica zatreperi u glavi kad ti netko kaže da si propao i počne nabrajat mišiće koje nemaš. “Ma ne, ja sam u super formi, trenirala sam tenis ’99.!”

“Najgora su vam koljena i leđa, pogotovo otkad ste sad još i kukove iskrivili” - ja, curica koja je mogla špagu i koja je uvijek htjela da trening traje barem par minuta dulje.

(I koja već dugo želi da trening traje što kraće, pod uvjetom da ga uopće ima.)

“Imamo sve više mladih ljudi koji dolaze s velikim problemima s leđima i imaju preslabu kondiciju” - rekli su mi da me utješe činjenicom da nisam jedina.

“Da, jer sjede cijelo vrijeme” - kažem ja koja sjedim samo je nešto jako važno, a inače dok radim napola-ležim (ubaci foru o prostituciji, sad možemo dalje).

Sjede, moraju sjedit na poslu.

Ali i kad ne moraju sjedit, opet svugdje žele ić autom, čak i kad ne treba.

Rijetko tko prošeće.

Svi žele da netko već jednom izmisli robota koji ti nosi stvari iz frižidera u krevet (ne supruga, gospodine) da ne moraju ni do tamo šetat.

Svi bi da zimi nije hladno.

Svi bi htjeli živjet pod dekicom i svi bi htjeli malo sjest i odmorit, čak i nakon što sjede cijeli dan.

Svi bi htjeli znat sve o svačemu, ali ako može da sve o svačemu stane u naslov da ne moraju čitat.

Svi bi bili mršavi, ali nitko ne bi jeo zdravo i vježbao.

“Ima ta neka nova dijeta gdje 7 sati dnevno gledaš u krastavac i za 3 dana izgubiš 6 kila, pročitala sam u naslovu da Gwyneth Paltrow to koristi.”

Gwyneth Paltrow ima dijete koje se zove Apple, nemojmo tražit zdrav razum tamo gdje ga nema.

Svi bi sjedili i žderali puding u ponoć, pa onda tjedan dana prije mora popili par magičnih smoothieja jer “taman stignem izgledat fit.”

Svi bi izgledali fit, “ali ako može da ne moram izlazit iz kuće za to ili da eventualno do tamo mogu liftom.”

Svi bi sve liftom.

Ja ne bi liftom i dalje, barem ne još, ali čini mi se da sam se i tome polako približavala.

Kad sam bila klinka, treninzi su mi bili “želim.”

S vremenom su postali “moraš.”

“Moram se upisat na nešto” - svako toliko mi je znala past na pamet ideja koja bi živjela vrlo kratko.

Čak i kad bi se upisala, brzo se s prvim snijegom opet javio glas koji je govorio: “Ma ne moraš. Ne danas. Danas je hladno. Ne moraš danas.”

(Ni ikad više).

Prije dvije godine sam prestala brijat na jako grijanje i danas mi bude zlo kad uđem u auto u kojem ga je netko upalio do kraja. Prije toga sam uvijek bila jako “zimogrozna.” Danas sam puno manje.

Otad sam i puno rjeđe umorna, imam manje glavobolja i čini mi se da se rjeđe prehladim. (Ali to je možda samo zato što sam često gledala videe o C vitaminu da Youtubeu (radi čak i tako!))

Plus, uštedila sam taman dovoljno na grijanju da si kupim novu torbicu, što nije istina ali ću i dalje to govorit da se opravdam samoj sebi.

Počela sam vježbat prije 6 mjeseci, kad sam shvatila da bi za par godina mogla uklještenih leđa i bolnih koljena mrzit drugi kat jer zgrada nema lift.

Čak da i nije bilo noge, i dalje bi ostala uklještena leđa jer sam se ponašala kao starica.

A sram me bit takva, ako zbog ničeg drugog, onda zbog ono dvoje susjeda koji šeću i vježbaju svaki dan.

Nakon godina MORAM vježbat, potrgana noga u kombinaciji s dvoje penzionera me natjerala da ŽELIM.

Jer znam da MORAM.

Da je bar u vrijeme kad je ona uspuhana agentica pred mojim stanom vapila za liftom bio aktualan video s gospodinom Tonijem da joj kažem:

“Vježbaj, pizda ti materina!”

Tad bi moglo proć pod simpatično, ovako bi ispalo da samo vičem na nju.

Ali treba koji put viknut baš to - prvo sebi.

Vježbaj, kreći se i nemoj mislit da je grijanje u stanu Zrće.

“Nemam kad.”

A znam.

Ali znam i da se sve ne može kad se neće.

Normalno da ne možeš prošetat barem jednu tramvajsku stanicu ako nećeš.

Normalno da ne možeš ić pješke na drugi kat ako nećeš.

Sve se ne može kad se neće, ali kad te uklješte leđa, sve se ne može ni kad se hoće.

Kao što sam ja skužila koliko mi je za pisanje potreban srednji prst tek kad me danas počeo bolit, tako često skužiš i koliko ti je vlastito tijelo važno tek kad osjetiš da te zateže.

I koliko je važno da ne ideš liftom baš svugdje ako ne moraš, jer što ćešće moraš liftom, to češće moraš liftom.

Vježbaj, pizda ti materina.

Šta ako nestane struje u zgradi?

A i svatko ima vremena napravit 20 čučnjeva svako jutro dok pere zube - pod uvjetom da pere zube, jasno.

Evo, obećala sam da ću bit kratka i opet nisam, ali i čitanje je vježba za mozak - što je bitno, jer ni s mozgom nikad ne znaš.

Jedan dan je ne može.

A onda samo odjednom - ne meže.


Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na FacebookuI Instagramu

Komentari 28
Komentiraj, znaš da želiš
  • Avatar kajzer/soze80
    kajzer/soze80 Četvrtak, 24.01.2019. u 10:38

    Nadam se da će proći taj srednji prst,odnosno on je pipoprst🤣inače,kad ti je ovo kratka kolumna,kolika je ona dugačka!?Možda kao neki roman..

  • Default avatar - nerminius
    nerminius Četvrtak, 24.01.2019. u 10:46

    Nikad ne čitam ovo, evo sad sam da vidim što je to tako famozno da je uvijek na naslovnici i neću više nik

  • Default avatar - Deleted user
    Deleted user Srijeda, 23.01.2019. u 14:39

    Što je to "Pizda" koju toliko spominje u tekstu?

Message