Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

To što uvijek može gore nije razlog za odgađanje promjene

Frazu "doticanje dna" popularizirale su grupe anonimnih alkoholičara, a s vremenom je ta fraza postala dio našeg svakodnevnog izražavanja.

Autor Marija Berzati / zarooljica.com

Trenutak u kojem će netko od nas "dotaknuti dno" je obično onaj trenutak kada smo dotaknuli točku u kojoj imamo dojam da nemamo više ništa za izgubiti i da ne možemo "pasti niže no što smo već pali". To je trenutak koji kod nekih od nas prethodi velikim promjenama u našim životima.

Budimo se, postajemo svjesni da je cijena toga što radimo previsoka, koliko smo sebi i drugima nanijeli boli pretjerano pijući, jedući ili trošeći novac, premalo ili previše radeći ili koliko smo povrijedili i sebe i druge kroz toksične partnerske, prijateljske ili poslovne odnose u čijem smo kreiranju sudjelovali.

Konačno smo spremni razmotriti i učiniti ono što je potrebno kako bi bilo bolje. Kao da nam to prosvjetljenje daje novu snagu za novootkrivenu opciju djelovanja koja je potrebna kako bismo napravili značajnu promjenu.

No, ako smatramo da je "doticanje dna" jedini način na koji nam može biti bolje, možemo se naći u problemima jer "doticanje osobnog dna" postaje preduvjet za promjenu. Razmišljanje „Uvijek može biti gore od ovoga kako je sad.“ bi nas u nekim situacijama moglo spriječiti da potražimo pomoć i promijenimo stvari ranije.

Koliko bi imalo smisla da onkolog kaže pacijentu kod kojeg je otkriven tumor „Hajmo pričekati s liječenjem prije no što situacija toliko izmakne kontroli da praktički više ništa nećemo moći učiniti.“? Ne bi imalo baš previše smisla. U stvarnosti su naša "osobna dna" često stvari koje možemo preživjeti, ali shvaćate poantu – zašto čekati?

Zašto čekati da potrošimo zadnji novčić prije nego što postanemo odgovorni za svoje financije? Zašto odbijati raditi na svojim odnosima prije no što za njih bude prekasno? Zašto shvatiti što imamo tek nakon što to izgubimo? Zašto čekati da se razbolimo prije no što odlučimo promijeniti svoju prehranu?

Umjesto da se u momentima mira između životnih oluja, kada sami sa sobom sjedimo gledajući u prazne ruke, odlučimo promijeniti stvari, mi racionaliziramo nešto što je i u ovom trenutku loše za nas uspoređujući to s najgorom mogućom situacijom ikada.

„Barem me ne tuče, ne pije i ne spava okolo pa je zato to što radi u redu.“

„Barem imam posao za razliku od drugih pa nije bitno što nada mnom netko vrši mobbing.“

„Imam samo dvije kvržice pod pazuhom, nije još vrijeme da odem liječniku.“

Tko određuje gdje je ta granica kada je nešto dovoljno loše da bi to promijenili? Čekamo li "doticanje dna" jer je to trenutak kada nemamo drugog izbora osim ići gore? Odbijamo li postaviti standarde vlastitog života? Odbijamo li preuzeti odgovornost nad svojim životom?

Uvijek može biti gore pa čekanje zapravo nema smisla, a mi smo ti koji određuju gdje se nalazi "osobno dno", koliko volimo i sebe i druge oko nas i koliko smo spremni uzaludno patiti. Mnogim ljudima nikada nije dovoljno loše. Cijelog života ih boli. Nikada ne osvijeste koliko boli nanose drugima. Čak i kada svi oko njih pomisle „Ovaj ne može pasti niže no što je pao.“, oni pronađu nove, kreativne, okrutne i bolne načine da uvjere i njih i sami sebe da je moguće iskopati novo dno. Neki do kraja svog života ne "dotaknu dno" iako bi i za njih i za druge bilo zdravije da su ga dotakli.

Kod "doticanja dna" se radi o tome da nam je postalo toliko loše da to više ne možemo tolerirati.

Netko drugi bi ostao u toj situaciji jer ta situacija ne predstavlja njegovo osobno dno i mora pasti još niže, kao što je netko drugi mnogo prije nas "dotakao svoje osobno dno" i već se penje prema gore.

Možda je tajna jednog pristupa promjeni u tome da bismo trebali raditi na smanjivanju tolerancije za to koliko nam loše mora biti i koliko zapravo duboko to dno uistinu mora biti prije no što odlučimo nešto promijeniti. Što je tolerancija manja to i spoznaja dolazi ranije i sa njom nova snaga i vrijednost u tome da učinimo nešto drugačije.

Ne moramo čekati da postanemo najgora verzija sebe ili da nam bude najgore što nam može biti prije no što se odlučimo biti bolji i prije no što odlučimo poduzeti nešto da bi promijenili svoje okolnosti.

 

Izvorni tekst pročitajte ovdje

O autorici:


Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.

Komentari 2
Komentiraj, znaš da želiš
  • Default avatar - Deleted user
    Deleted user Petak, 11.01.2019. u 15:55

    I za ove gluposti te placaju...😲

Message