Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Trebalo me podsjetiti da vratim svoju moć i pomognem si sama

Kada sam ušla u Ljubljanu, primjetila sam da je sve drukčije – više nisam imala osjećaj da me taj grad mrzi. Promijenila sam se. Isto je bilo sa zgradom suda – tom kućom strave koja je opet bila samo zgrada.

Autor Anđa Marić / andjamaric.com

Bilo je ljeto, dvije godine nakon što sam dobila dijagnozu upale mozga i leđne moždine. Osjećala sam se grozno, borba na sudu za skrbništvo je još trajala bez ikakvih naznaka kraja, a tijelo mi je počelo ozbiljno otkazivati. Nekoliko puta sam pala niz stepenice na leđa (tada sam živjela na 4. katu bez lifta), nekoliko puta sam nasred ulice ostala “zalijepljena” za pod nemogavši pomaknuti noge od struka na niže.

To se događalo uvijek kada bih nešto stresno doživjela i odlučila sam da ne mogu više sama i da ću se vratiti u
Hrvatsku roditeljima.

Moj sin je htio samnom, uplašen za mene, pa sam ga povela bez obzira na sud i odredbe... bilo mi je svejedno. Činilo mi se da umirem i ničega svjetovnog me nije bilo strah. Otišla sam na pregled kod nove neutrologice koja je ponovila sve što sam čula prije dvije godine postavivši mi novu dijagnozu “brzo ponavljajuće-se Multiple Skleroze” i ustvrdila da su moja oštećenja već prešla granicu do koje HZZO izdaje terapiju.

Jedina terapija koja mi je preostajala bila je imunosupresant koji je koštao 16 000 kuna mjesečno. Pitala sam je do kada ću to trebati koristiti? Rekla je doživotno. Pomislila sam odakle mi toliko novaca istovremeno osjećajući snažnu odbojnost prema ideji da budem doživotno na “lijeku” koji to nije, kao neka pokvarena mašina kojoj fali dio koji se ne može nadomjestiti. Ni ta neurologica nije povezivala moje zdravstveno stanje sa teškim stresom u kojem sam četiri godine živjela zbog sudskog postupka i uzastopnih oduzimanja skrbništva koji su me doslovno ohromljavali.

Vratila sam se kući. Sjedila sam na balkonu, bio je kolovoz 2014. Sjećam se maminog lica suznih očiju i njene ponude da možda ipak odem u Aziju na matične stanice, rekla mi je da će nabaviti novac za to... Sve za svoje dijete. Razmišljala sam o tim matičnim stanicama: a što ako one zaista uspiju obnoviti demijelizirane dijelove mojih živaca, a moj duh je još toliko bolestan i reaktivan da reagira na svaki najmanji stres.

Što ako potrošim 20 000 eura na matične stanice i stigne prvi stres sa suda i ja opet zabrejkam i opet se “pokvarim”? Bilo mi je kristalno jasno da je problem u mojim neadekvatnim reakcijama na stres i da je najprije moj duh postao jako bolestan, a tek onda tijelo.

Otvorila sam laptop, bio je još uvijek otvoren prozorčić tražilice sa You Tube – om na kojem se kao prijedlog pojavio video Ane Bučević : “Kako smo izliječili neizlječivu bolest” - bila je to priča o njenom suprugu i njegovom potpunom, čudesnom iscjeljenju. Trebalo mi je to. Pronašla sam je na Facebooku i poslala joj poruku: Draga Ana, misliš li da se i ja mogu osjećati bolje? Za nekoliko minuta dobila sam njenu poruku: “Pošalji mi broj, kad uspavam malog, nazvat ću te”. Nisam mogla vjerovati!

Za nju sam saznala preko svoje mame koja mi je rekla da Ana govori o istim stvarima o kojim i ja čitam, samo na hrvatskom i na jednostavan način tako da je razumije. Mama je u njezinim videima pronašla utjehu i mir povezavši se sa sobom iako je tada već nezaustavljivo umirala od raka.

Ana me nazvala i dala mi nekoliko vrijednih savjeta kako da počnem meditirati i kako da se povežem sa sobom. BESPLATNO i iz čistog suosjećanja prema ljudskom biću u nevolji. Isto kao što nam i skoro 7 godina besplatno snima videe sa savjetima i metodama koje su njoj pomogle. Za razliku od svih zdravstvenih radnika, ona je adresirala moj duh i emocije kao glavni uzrok mojeg groznog stanja i dok je to govorila cijelo moje biće je znalo da je to istina.

Poslušala sam je i nakon početne muke, sve više sam uživala u tome i kao da sam vratila djelić svoje moći u svoje ruke. Pola godine kasnije, osjećala sam se puno bolje i posjetila sam njen seminar s mamom da se napokon upoznamo. Činilo nam se kao da je to oduvijek.

Od tada sam meditirala, gledala njezine videe i osjećala se malo po malo sve bolje i bolje. Hodala sam psihoterapeutu, otpuštala potisnute emocije bijesa, tuge i nemoći.

Prošlo je godinu dana i opet su mi uzeli skrbništvo iako samo pismeno kao i uvijek do sad jer sam sudske odredbe ignorirala iako bih ih popratila slomom živaca. Imala sam tužbu za otmicu djeteta po Haškoj konvenciji iako sam ga svaka dva tjedna slala na vikend u posjetu tati. Tada sam se već osjećala dovoljno dobro da pišem bahate statuse pune žuči i gnijeva na “prokleto” slovensko sudstvo na Facebook. Brzo sam se čim sam bila bolje, vratila na staro.

Tada me Ana nazvala još jednom mi rekavši mi da odmah prestanem pisati statuse kojima afirmiram ono što ne želim i rekla mi je da radim ove tri stvari - SVAKODNEVNU meditaciju oprosta sebi, Primožu i sutkinji, a kada me netko pita za sud ili zdravlje ponavljam: sve se odvija za moju najveću korist i osjećam se sve bolje i bolje. To je tada zvučalo kao bezumna laž, ali nazvala me Ana Bučević! (opet BESPLATNO) i nisam mogla to ne raditi pa makar iz samog poštovanja prema njezinom činu brige.

Sedam mjeseci kasnije, prijatelji su me pitali bi li išla s njima u šoping u Ljubljanu, a ja sam vidjela da baš taj dan imam ročište na sudu kojeg sam godinu i po’ dana ignorirala i pravila se da ne postoji. Nitko mi nije došao na vrata po dijete, i dalje sam normalno prelazila granice i shvatila sam da je sve to što me prije bacalo u “paralizu” od straha – vrlo relativno.

Kada sam ušla u Ljubljanu, primjetila sam da je sve drukčije – više nisam imala osjećaj da me taj grad mrzi. Promijenila sam se. Isto je bilo sa zgradom suda – tom kućom strave koja je opet bila samo zgrada. Na ročištu me dočekala nova sutkinja rekavši da je sretna što sam se pojavila jer ona namjerava to danas riješiti. Bujrum – pomislila sam ne vjerujući u to, ali više i nisam imala nikakvu želju za tim jer sam se već osjećala kao da taj sud ionako nema nikakve veze s našim stvarnim životom.

Bila sam hladna ko’ gemišt i na sve što je Primož rekao potvrdno sam kimala sa osmjehom na licu. Pred novom sutkinjom ispala sam staložena i sabrana za razliku od Primoža koji je još uvijek bio u starom filmu “fajta”, i nova sutkinja je presudila u moju korist. Samo tako. Kao da je to vrlo jednostavno. Bila sam u šoku.

Nakon roditelja nazvala sam Anu koja je bila sretna ali ne tako iznenađena time kao ja. Iako Medicina polako ali sigurno izlazi iz Kartezijanskog dualizma (duh i tijelo) mnogi liječnici i zdravstveni radnici još uvijek na tijelo gledaju kao mehaničku napravu, sve više ljudi shvaća da je u tijelu duh koji upravlja tom mašinom. Spontana, čudesna iscjeljenja se više ne mogu sakriti, svijet je zbog interneta postao globalno selo.

Istraživačica Dr. Kelly Turner, proučavala je što je zajedničko ljudima koji su se spontano izliječili (na uzorku od 1500 ljudi diljem svijeta) i našla da su ljudi koristili 75 različitih metoda, ali da je svima zajedničko bilo ovih 9, od kojih se samo prve dvije odnose na tijelo:

- radikalna promjena ishrane

- korištenje suplemenata i dodataka prehrani, a ostalih 7 zajedničkih stvari bile su mentalne/duhovne/emocionalne prirode:

- preuzeli su kontrolu nad svojim stanjem

- slijedili su svoju intuiciju

- otpustili su potisnute emocije

- povećali su pozitivne emocije

- prigrlili su pomoć svojih bližnjih i okoline

- produbili su svoju duhovnu povezanost

- imali su snažan razlog za život

Zato volim reći da mi je Ana Bučević “spasila život” iako to nije bila ona nego ja sama. Ja sam si sama spasila život, a ona me samo podsjetila da vratim svoju moć i da se zauzmem za sebe. Ona je kao svjetionik koji nama brodovima javlja da pazimo kamo plovimo da se ne razbijemo o stijenje. Ona i još mnogi drugi.

Prošlo je vrijeme kada su ljudi trebali jednog vođu. Sada svi trebamo voditi kao one ribe ili ptice u jatu – one nemaju vođu – sve one vode.

BRUNO ŠIMLEŠA: Je li Bučević manipulatorica ili odlična životna učiteljica? Ili...

 

 

Komentiraj, znaš da želiš
Message