Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

U ovo doba apsurda važnije je što nosimo na sebi nego u sebi

Sjeti se, na površini mora dižu se valovi, na dubinama je potpuni mir. Zaroni duboko, prepoznaj potrebe svoje duše i time anuliraj želje svog ega. Iz toga proizlazi istinska sreća.

Autor Karla Čečura

Kasno poslijepodne. Tramvajska gužva. Sumorna lica. Dva su od tih lica prijateljičino i moje. Bezvoljno opisujemo današnji dan polako uviđajući kako se ne razlikuje pretjerano niti od jednog koji mu je prethodio ovih par mjeseci. Uglavnom se svaki svodi na rutinsko obavljanje stvari za koje MISLIMO da ih moramo obaviti. U stvari, velika većina tih dana i jest jedno obično moranje. Jedva da ostavljamo prostor za ono što zbilja želimo...volimo...za čime, iz dubine duše, žudimo. Gledam kroz gužvu i osjećam kao da su se sve te silne duše, pripitomljene i u sjeni svih tih sumornih lica, prešutno složile s tom mišlju.

Tužno, pomislih.  

Predložih prijateljici da odemo popiti kavu iako smo obje imale druge, “bitnije” stvari na tapeti taj dan. Tih je sat i pol vremena bilo dovoljno da jedna drugu podsjetimo na ono uistinu bitno. Razgovarale smo o mnogim temama, no sve su dovele do istog zaključka. U nama se pojavila mješavina spoznaje i frustracije da živimo u doba apsolutnog apsurda. Intenzivno sam promišljala o tome što sve ljudska vrsta čini (bolje rečeno ne čini), kako i o čemu razmišlja (bolje rečeno ne razmišlja) i što sve iz dana u dan poduzima (bolje rečeno ne poduzima), a da se pritom ne služi niti jednim zrncem logike i mudrosti koje su nam, s velikim povjerenjem i radošću, dane na raspolaganje. Pa, počnimo redom.

Vječito nezadovoljni, ali ne mijenjamo ništa.

Ovo ne samo da je nelogično, nego je krajnje neinteligentno. Želim bolje radne uvijete, ali ih nikad nisam zatražio (nitko ih nije dobio pa zašto uopće pokušavati). Želim se kvalitetnije hraniti, ali nemam novaca za to (imam, doduše, za preskupi menu u McDonald’s-u kad ogladnim). Želim biti s drugim ljudima, ali ne želim ostaviti sadašnjeg partnera (što ako, ne dao Bog, na kraju ostanem sama neko vrijeme). Želim da me prijatelj tretira bolje, ali nikada nisam poveo iskreni razgovor s njim o tome (mora da on to ne bi razumio). Želim u posve drugom smjeru usmjeriti svoj život, ali ako ne uspijem preko noći, odustajem od svega (logično, kakav trud, rad i disciplina kad je instant slava sada IN). Želim pomoći onima kojima je pomoć potrebna, ali radije ne poduzimam ništa (ionako ja sam ne mogu promijeniti tako globalan problem).

Milijun želja, niti jedna ostvarena. Zbog čega? Lijenosti? Straha? Navika? Sumnji? Očito te ništa od toga što gajiš nije dovelo do onoga što želiš.

Probaj gajiti nešto posve suprotno od navedenog. Probaj. Ako ništa drugo, bit će ti drago što si probao. No, vjeruj, vrlo je izgledno da ćeš dobiti puno više od onoga što si na početku uopće zaželio.

Nikad više obrazovanih ljudi, a nikad manje sposobnih ljudi.

Ovo je vrlo jednostavno za objasniti. Proces učenja, u svim sferama obrazovanja, potpuno se izgubio. Nestao. Učenje se u svim rječnicima i definira kao PROCES, nešto što traje, razvija se, prolazi kroz različite etape. Danas je učenje, ništa drugo, nego gotov proizvod. Sve vezano uz taj pojam se podrazumijeva. Od onoga što ćemo učiti, preko onoga iz čega ćemo učiti pa do onoga kako ćemo to sve nekome izreferirati i krenuti dalje. Nema znatiželje, nema mjesta pogreškama, svi moraju dosegnuti istu razinu inače se smatraju neuspješnima.

Nema intrinzične motivacije, goruće želje da naučiš nešto novo jer TI to želiš. Da si pritom postavljaš nebrojeno mnogo pitanja i na različite, inovativne načine, pokušavaš ponuditi odgovore na njih.

Da, k vragu, nekako doprineseš ovom društvu kojega si član jednako kao onaj koji ti je svojom strašću i upornošću na neki način olakšao život i ponudio nove spoznaje (makar imao i lošije uvjete od tebe za postići sve to).

Kao da je uključivanje mozga postalo smrtni grijeh! Produkt svega toga su ljudi siromašni duhom, nesposobni radnici, nepoticajni roditelji, nezanimljive i nekreativne osobe. Osobe bez muda, bez onog nečeg posebnog, bez imalo volje za životom u sebi. Kojima se život sastoji od kimanja glavom na sve što netko kaže i koji se uporno, čak i bezobrazno, slade plodovima tuđeg rada. Vlastita odgovornost kao da više ne postoji kao koncept u glavama mnogih ljudi. Kad čujem da su nam roboti budućnost, ja kažem da su sadašnjost. Okruženi smo bezdušnim, nesposobnim, beskarakternim, dosadnim, niskoenergetskim inačicama čovjeka.

Važnije je što nosimo na sebi, nego u sebi.

I to je očigledno sada više nego ikada! Kad se točno dogodio taj shift, ne znam, ali je zastrašujuć i krajnje zabrinjavajuć. Konzumerizam nam izjeda društvo! Samo daj, daj, daj! Kompulzivno kupi, obuci jednom ili, još gore, nijednom i baci. Pa ponovi ciklus. I to sve čini potpuno nesvjestan PRAVOG TROŠKA svojih postupaka. Nesvjestan toga tko i što sve stoji iza svakodnevnog ispiranja mozga ljudima putem blještavih reklama i paralelnog, svakodnevnog iskorištavanja tisuća i tisuća ljudi putem izrabljivanja njihovog rada.

Reality check: nova krpica ti neće donijeti istinsku sreću.

Ostavit će te na površini. Gdje se nalaze i tvoja tuga, nezadovoljstvo, tvoj manjak samouvjerenosti i samopoštovanja koje nastojiš prikriti kupnjom novih, materijalnih stvari. Sjeti se, na površini mora dižu se valovi, na dubinama je potpuni mir. Zaroni duboko, prepoznaj potrebe svoje duše i time anuliraj želje svog ega. Iz toga proizlazi istinska sreća. Samo i isključivo iz toga.

Odrasli, a klinci.

Da me netko pita, rekla bih za sebe da sam još uvijek dijete. I znate što? Bila bih sretna s tom mišlju! Pitajte danas petnaestogodišnjaka ili trinaestogodišnjakinju i reći će vam da više od svega žele biti odrasli. Pa se tako oblače pa se tako ponašaju pa tako (misle da) razmišljaju. Bojim se da je moja generacija ujedno i posljednja koja je imala i uživala svoje DJETINJSTVO. U parku s hrpom djece, obučena u odjeću svojih starijih sestara, poderanih koljena i potpuno bezbrižna.

I školske dane sam provela okružena pravim prijateljima (koji su to i dan danas), imajući mnoge profesore kao svoje uzore (to je ta rijetka sorta profesora kojima je njihov posao bio poziv, a ne samo zanimanje). Nisam nikad osjećala pritisak da moram iskusiti mnogo veza i vezica, slamanja srca i seksualnih egzibicija da bih bila cool i prihvaćena u društvu. Dapače, želja je oduvijek bila naći nešto pravo, a ne usputno. I to se poštivalo, a ne omalovažavalo. Osjećam zahvalnost za svoj prvi dio života, ali istovremeno i tugu što je takvo djetinjstvo danas sve veća rijetkost.

Prije bi odrasli postajali s vremenom i zbog raznih životnih okolnosti nezadovoljni, nesretni i napaćeni. Danas su nam već djeca takva.

Klinci, budite svoji! Svaka vaša posebnost i “uvrnutost” je dragocjena! Ako vjerujete u sebe, okružit ćete se i ljudima koji vjeruju u vas. Koji vas prihvaćaju, vole, umiruju i koji su TU za vas. Uvijek, bez obzira na sve.

Tekst završavam sljedećim riječima:

“Sanjari su spasitelji svijeta. Kao što vidljiv svijet počiva na nevidljivom, isto tako ljudska djela počivaju na
vizijama usamljenih sanjara. Budite jedan od tih sanjara.”

I dodajem: sanjajte kraj dobu apsurda!

 

O autorici:


Studentica logopedije, u ranim dvadesetima, koja obožava životinje, čitanje knjiga, dubokoumne razgovore, istraživanje novih destinacija i upoznavanje novih, zanimljivih ljudi. Spoj tvrdoglavog jarca i emotivnog raka. Ne podnosim nekulturne, pretenciozne i licemjerne ljude, a iznimno cijenim skromne, poštene, inteligentne i odgovorne osobe. Zanimaju me duhovnost i ljudska psiha, zalažem se za jednakost i ljudska prava, a u slobodno vrijeme volim pisati o tome. 

Pratite me na Facebooku i Instagramu. 

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message