Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Zamisli, ja, Splićanka, ne znam kakav je to Dunav u februaru!

Zamisli, doživjela sam Beograd u februaru a nisam na vlastitoj koži osjetila kakva je temperatura Dunava u to doba godine.

Autor Nina Slišković Goleš / ruzruzmarin.com

Očito je to ovih dana jedna priča iz rubrike „vjerovali ili ne“. I to ne da sam ga doživjela sama, doživjelo ga je nas četvero glasnih Dalmatinaca, koje teško da bi po bilo čemu mogao svrstati u neprimjetnu kategoriju ljudi. Još teže bi nas bilo smjestiti među ljude koji su se i po čemu trudili biti „low profile“ u tuđoj zemlji, nemojmo se lagati.

NAPOMENA: Ovaj je tekst odgovor splitskom gradskom vijećniku Martinu Pauku koji je, nakon napada na vaterpoliste Crvene zvezde, na Facebooku napisao da sad 'mogu pričati kakvo je more u februaru'. 

Zamisli, nas četvero grlatih i glasnih smo cijelo to putovanje pričali glasnim hrvatskim jezikom, ili ako hoćeš još preciznije; dalmatinskim naglaskom kojeg iz nas nije pretjerano iskorijenilo ni deset godina zagrebačkog života, a kamoli par dana putovanja u Beograd. Smijali smo se tih dana još glasnije nego što smo pričali. Gdje god smo se pojavili naš prijatelj Bojan je rasuo sav svoj glazbeni talent pred nepoznate ljude pjevajući punim glasom i još punijim srcem kakvog Olivera, Mišu ili klape. Dragojevića, da se razumijemo.

Zamisli, neokrznuti, netaknuti i bez krivog pogleda smo preživjeli čak nekoliko dana Beograda, s vidljivim obilježjima od kud smo i čiji smo, ni čuti nas nisi trebao, sigurno si mogao primijetiti naš crveni automobil sa splitskim registarskim oznakama kako provocira ulicama Beograda. Danima smo se mi tako vozikali bez da smo pribjegli onoj tradiciji vješanja grba nogometnog kluba grada u koji si došao o retrovizor, ili postavljanje šala sa simbolima tog istog kluba pod stražnju šajbu. Neopterećeni mržnjom i idejom da bi naš auto ikome mogao smetati parkirali smo gdje smo stigli i kad smo stigli, pa se na kraju vratili doma s istim istackim autom s kakvim smo od doma i krenuli. A da budem baš maksimalno iskrena, čini mi se da su i po beogradskim cestama baš zahvaljujući tim tablicama imali malo više razumijevanja za naša brljanja u prometu i pogrešne trake.

Zamisli, nas četvero grlatih i glasnih dalmatinaca u Beogradu ne da nismo plivali Dunavom u februaru, nego su Beograđani s nama po ulicama i restoranima u glas pjevali, naše pjesme, ako baš inzistiraš na ovoj naše i vaše strogoj i jasnoj podijeli. Ne da se nismo nagutali vode iz Dunava u februaru nego su nas Beograđani oduševljeno častili i nazdravljali s nama. Ne da nismo okusili sav spektar mržnje koju ljudsko biće može proizvesti ni iz čega, već smo se naslušali razgaljenih priča i pričica, uspomena na neka očito ljepša vremena, slušali smo o ljubavi i iz očiju im čitali nostalgiju, prepoznavali smo se po srcima, a ne po obilježjima, jezicima i geografskim širinama. Rušili smo emocijama geografske granice.

I zato mi nemoj niti pokušati prodati priču o tome kako svijetom treba hodati u strahu i jeftinim kamuflažama skrivati tko si. Pogotovo mi nemoj nalaziti opravdanja za mržnju i nasilje, jer krenemo li iti jedan korak tim putem, bojim se da će više teško biti postaviti ikakve granice. Budala ima svugdje, bez obzira na koordinate i nacionalne pripadnosti, opravdanja za nasilje ne bi trebalo biti nigdje. Nemoj mi mjeriti svijet koji je i moj svojim dvostrukim mjerilima. Nemoj me uvjeravati kako je sjedenje na kavi na splitskoj Rivi u trenirci s grbom kluba za koji igraš provokacija, a da je hodanje svijetom, Europom ili ako baš hoćeš nešto svježiju uspomenu – Rusijom, u kockicama od glave do pete, pitanje zdravog sportskog duha. Nemoj mi od sporta stvarati prvu crtu bojišnice. Nemoj mi prodavati nasilje pod “takav mentalitet” krinke. Na kraju, nemoj mi slati u svijet poruku o mom gradu čije su me ulice odgojile i poslale dalje u taj isti svijet, kao o gradu zadojenom mržnjom, kad je on toliko više od toga.

Ne tražim da zauzmeš pravu stranu povijesti, razuma ili ljubavi ako baš hoćeš, ne mogu očekivati da smo svi na toj istoj strani, ali mogu staviti svoj potpis pod izjavu kako je Split puno više od mržnje koja se jučer razlila po Rivi, i svega što smo čuli i vidjeli nakon toga.

Pa evo, stavljam ga.

Moj Split je puno više od ove mrziteljske razglednice poslane u svijet.

Nadam se da ćete imati priliku iskusiti to.

Izvorni tekst pročitajte ovdje

O autorici:


Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.

Komentari 83
Komentiraj, znaš da želiš
  • Default avatar - Branimir-888
    Branimir-888 Nedjelja, 10.02.2019. u 13:25

    Draga Nina, lijepo je imati visoko mišljenje o sebi i smatrati da se oko tebe vrti cijeli svemir. No činjenica je da osobni doživljaji pojedinca nisu pravilo koje itko ima pravo nametati kao jedini i neupitnu istinu. A istina je sljedeća draga Nina iako o tome ni slova prozborila nisi, da kao što si ti šetala Beogradom i uživala turistički isto tako ljudi iz Beograda godinama posjećuju i uživaju u Splitu bez ikakvih incidenata. Sve više i češče su BG table po cijeloj Dalmaciji, sve češče se ljeti čuje nepatvoreni beogradski naglasak i incidenti se dogode ne u postocima već u promilima. Kako si ti iznijela stav čovjek bi zaključio da Hrvati godinama šetaju po Beogradu bez ikakvih incidenata, a ovi vaterpolisti su eto prvi beograđani koji su došli/izašli prošetati po Splitu i primitivna rlja ih je odmah krenula linčovati. Istina je pak da ljudi jednako slobodno šetaju i po Splitu i po Beogradu kao što je istina da se izgredi jednako događaju i po Splitu i po Beogradu ( i ostalim gradovima). Ono što si draga Nina zaboravila spomenuti je napad na HRVATSKE kajakaše i to JUNIORE,praktički djecu u Beogradu jer za tebe se to nije ni dogodilo, napadi na hrvatske navijače na EP u Beogradu su bili dobro organizirani od paljenja autobusa sa HR tablicama do fizičkih napada, napadi na djelatnike HR veleposlanstva u Beogradu su također odraz tog civiliziranog društva kojem se diviš dok istodobno pljuješ na pojedinačni incident u Splitu i želiš sve građane Splita takvima prikazati.

  • Default avatar - Ferdo d grejt
    Ferdo d grejt Nedjelja, 10.02.2019. u 16:24

    Ne postoji nacija koja nema svoje huligane, koji negdje nekad ne naprave nekakvo više ili manje slično sranje. No, generalizirati to, te cijelu implicitno insinuirati da je cijela jedna nacija ovakva ili onakva, pa to još svoja vlastita, istovremeno idealizirati druge, e to je doista dno dna. Politička korektnost je očigledno znak intelektualnog propadanja civilizacije.

  • Default avatar - Kromanjonac drugi
    Kromanjonac drugi Nedjelja, 10.02.2019. u 16:42

    Koja patetika od teksta. Kod nas se izgleda ide iz krajnosi u krajnost, a malo tko je sposoban napraviti barem prosječni kritički osvrt. I dok jedni svoje dižu u nebesa i nisu sposobni kritički osuditi negativne pojave u vlastitom društvu, drugima pak, poput naše Nine, jednako tako nesposobni za kritičko mišljenje, generalno je trava uvijek zelenija drugdje, pa su stava da je sve tuđe uvijek bolje, a domaće nikad ništa ne valja. I to do te mjere da to već izgleda kao mazohizam. Podsjeća me Nina na američke "progresivne snage", gdje se amerikanci bijelci srame vlastite genetike i govore kako ih je sramota što su bijelci i mrze vlastite roditelje zbog toga, ili pak muški feministi koji se srame vlastitog spola. Jer je generalno loše biti rođen kao bijelac i muškarac. Tako i naša Nina, umjesto da objektivno kritizira određeni negativni događaj ili pojavu, onda udri drvljem i kamenjem po Splićanima i Hrvatima generalno. Ne mogu se oteti dojmu da se ona očigledno srami što je Splićanka i Hrvatica, radije bi bila Beograđanka i Srpkinja. To je više "politički korektno".

Message