Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Zapamti, uvijek postoji netko tko će te voljeti i brinuti o tebi

Upoznao sam tate od svojih prijatelja i imam prijatelje koji su postali tate, oni su više učinili za mene u mojem životu nego moj biološki otac.

Autor Jan Bolić

Ovaj tekst posvećujem svima onima koji imaju sličnu ili istu situaciju. Posvećujem i onima koji su postali tate ili će tek postati, te onima koji su pobjegli glavom bez obzira.

Ako me pratiš već neko vrijeme, možda si shvatio da samo mamu spominjem, a možda si i vidio da su uvijek mama i baka sa mnom. Da, jer oca nema. Mislim ima, negdje, ali se pravi da ne postojim. U ovom tekstu neću koristiti termine poput: otac, tata, stari itd., kada se odnosi na mojeg oca, umjesto toga koristit ću riječi – biološki otac.

Zašto? Pa zato što tata, zoveš nekog tko ti je uistinu tata. Tata je netko tko te voli, netko tko bi vjerojatno dao život za tebe, netko tko se brine o tebi, netko s kime možeš otići u šetnju, na piće, popričati i reći mu što te muči… Netko tko će ti pomoći kada budeš trebao pomoć. Netko tko će ti biti oslonac.

Sa svojim biološkim ocem to ne mogu raditi, nisam to nikad radio, nikad mi nije bio ni oslonac, a više i ne želim da išta zajedno radimo, pa zato mislim da nije primjereno ga zvati tata jer on to nije. Ako njega tako zovem onda bacam ljagu na prave tate kojima se stvarno divim. Sramoti cijeli muški rod, a i tate, odnosno očeve koji bi dali život za svoje dijete. Upoznao sam tate od svojih prijatelja i imam prijatelje koji su postali tate, oni su više učinili za mene u mojem životu nego moj biološki otac.

Nikakve osjećaje nemam prema njemu. Prema prolazniku u gradu imam ljepše osjećaje, a pogotovo kad mi pomogne prijeći stepenicu kolicima. Više cijenim čovjeka koji mi je pomogao na ulici nego biološkog oca. Inače moj biološki otac je zasnovao obitelj i dobio djecu, za koju se brine, tako da imam polusestru i polubrata. Nadam se da će se brinuti o njima kao i do sada. Vjerojatno nemaju pojma tko sam, nije me ni briga.

Zahvalan sam mami što nikad nije rekla ružnu riječ protiv mojeg biološkog oca, jer sam tako sam shvatio kakav je i ona na to uopće nije utjecala. Dovoljno je on sam pokazao. Neki ljudi svojim postupcima pokažu da je bolje ne imati veze s njima. Mama me uzdigla kao samohrani roditelj i još uvijek se brine o meni, zato sam joj beskrajno zahvalan.

Biološki otac mi nikad nije nedostajao. Nikad mi nije bio ni potreban. Mama mi je sve omogućila. Kad ga negdje sretnem samo okrenem glavu jer mi stvara prijezir i gađenje… jednostavno mi je žao što je taj čovjek dio mene, na neki način. Ne mogu ga nazvati ni čovjekom, ali moram nekako nazvati osobu, nažalost, čije krvi imam u sebi.

Ako imaš dijete, a nisi u vezi ili u braku s partnericom, uopće ne živite zajedno i ne možete se ni pogledati, brini o svojem djetetu. Nikakve veze nema s tvojim odlukama koje si donio prije nego što si dobio dijete. 

Dijete nije briga samo jednog roditelja, nego oba. Znaš, jednako moraš sudjelovati u tome. Pogotovo nemoj mučiti dijete kroz rastavu, povlačenje po sudovima i inaćenje. To može uništiti djetinjstvo. Stvarno. Bolje da se samo u miru rastanete i da jednako brinite i uzdižete dijete.

Nažalost, nisu sve tate pravi tate. Ima i onih koji to ne zaslužuju biti. Ako si odrastao bez oca koji te napustio, ne brini, takav čovjek ti nije trebao u djetinjstvu, a niti sad ti ne treba. Takav čovjek ti ne treba u životu. Samo okreni glavu i nastavi dalje. Uvijek će biti netko tko će te voljeti i brinuti o tebi.

Želio sam to podijeliti s vama. Za kraj dragi čitatelji, slobodno ga možete kritizirati u komentarima, jer mislim da ne zaslužuje bolje, samo bez psovanja da vas ne obrišu! ;-)

Hvala vam svima što čitate moje kolumne! Vas cijenim daleko više nego biološkog oca!

 

Fotografija: Vedran Karuza

O autoru:


Moje ime je Jan Bolić i pisac sam. Pišem knjige, prozu, romane, kolumne i povremeno poeziju. Volim pisati, ne bih mogao zamisliti svoj život, a da nešto ne zapišem. Inače bolujem od bolesti Spinalne mišićne atrofije tip 2, zbog koje gotovo ništa sam ne mogu pomaknuti, ali bez obzira na progresiju bolesti danas romane pišem i tipkam jednim prstom kojeg još uvijek mogu pomaknuti. Posvetio sam se pisanju i moj san je uveseljavati, zabavljati, potaknuti na razmišljanje i odmarati čitatelje od svakodnevice kroz knjige, i tekstove koje pišem. Uz pisanje, volim čitati, družiti se s prijateljima, šetati, promatrati, razmišljati, piti kavu i colu. Nadam se da će vas moji tekstovi barem potaknuti na razmišljanje. Uvijek pišem iskreno i strastveno. Aktivan sam na društvenim mrežama gdje se redovito družim sa svojim pratiteljima. Možete me pratiti na Facebooku i Instagramu. Hvala vam!

Komentiraj, znaš da želiš
Message