Problem je u tome što je za iskrenost potrebno imati muda. I to velika. Jer bi ona mogla značiti da ćemo ostati potpuno sami. Možda je baš ono što mi istinski jesmo odbojno apsolutno svima. Malo vjerojatno, ali moguće.
ALEN BEĆIROVIĆ:
Znaš li ti tko bi ostao uz tebe nakon dana potpune iskrenosti?
Prije neka dva tjedna napisao sam tekst pod nazivom ˝Ako se ljudi oko vas vrijeđaju na iskrenost, bježite od njih!˝. Velik broj ljudi složio se s tezom iz naslova. Svi mi mislimo da smo iskreni. Čak štoviše jedini smo mi iskreni, svi ostali imaju nekakve skrivene namjere. A pitanje je koliko smo zapravo i sami iskreni? Je li nam ta iskrenost proračunata?
Puno puta u životu ˝preskočimo˝ reći istinu radi nekog većeg dobra. Jer neke iskrenosti ljude mogu povrijediti, a mi ne želimo tog nekoga povrijediti pa jednostavno prešutimo.
Nije ti frendica debela, super je cura od tvog frenda, mama je napravila odličan ručak. Nema veze što je frendica šleper, cura od frenda Željka Markić, a mamin je ručak jestiv kao zimske gume koje su u funkciji već tri duge zime.
To su laži koje redovno govorimo i opravdavamo ih. Ali i te laži nas čine neiskrenima.
Smatramo se brutalno iskrenima i u teoriji želimo da i svi oko nas budu iskreni prema nama. Pitanje je koliko smo spremni uopće primiti nečiju iskrenost? Život bez laži znači da nam i brdo utopija koje imamo o sebi mogu pasti u vodu. Svi mi imamo milijun greška koje radimo svakodnevno koje nekome doslovno kidaju živce, ali u nekakvoj široj slici smo ok ljudi pa nam te greške netko neće reći. I mi ćemo ih ponavljati.
Ponavljat će i drugi jer im mi nećemo reći pravu istinu bojeći se da ćemo ih povrijediti i tako izgubiti i sve ono dobro što donose u naše živote. To su sitnice, ali sitnice su najčešće te koje kad se ne izreku dovode do tolikih gromada spoticanja da ne možemo kvalitetno nastaviti dalje.
Koliko često iskrenost koristimo isključivo kao oružje? Koliko je često koristimo samo onda kada znamo da će prava istina uistinu povrijediti onu osobu kojoj je izgovorimo?
Na kraju s vremenom ispada da je iskrenost sve više oružje kojim ćemo nekoga dotući nego ono što bi trebala biti – konstruktivan savjet da se međusobno izgrađujemo kao ljudi i postajemo bolji. A u brutalno puno situacija prema drugima ponašamo se zaštitnički pa koristimo iskrenost samo u pojedinim situacijama i to onim u kojima znamo da ta izrečena istina neće povrijediti onu osobu kojoj je namijenjena.
To je baš divno od nas, ali i dalje ne znači da smo skroz iskreni. Zamislite da na samo jedan dan nitko nema mogućnosti lagati, muljati ili prešućivati ono što stvarno misle ili osjećaju. Kad gledate svoj život što mislite koliko bi ljudi iz njega ispalo nakon samo jednog dana potpune iskrenosti? Vrlo vjerojatno jako puno. Koliko bi ih ostalo? Malo. Sad je samo pitanje što je nama bitnije.
Zadržati taj mali broj pravih neiskrivljenih i potpuno iskrenih ljudi ili nam je bitnije imati širok krug poluprijatelja, polupartnera, polusvega?
Znam da ovakva postavka svijeta izgleda brutalno jednostavno, ali mislim da su to pitanja koja bi si svi trebali bar jednom u životu postaviti. I ne mislim da bi taj jedan dan potpune iskrenosti značio samo naše razočaranje u druge ljude, nego bi i drugi ljudi sasvim sigurno bili razočarani nama kada bi nas upoznali potpuno ogoljene od bilo kakvih zidova laži, poluistina ili šutnje. Ali otpali bi svi oni koji nam realno i ne trebaju. A ne trebamo ni mi njima.
Problem je u tome što je za iskrenost potrebno imati muda. I to velika. Jer bi ona mogla značiti da ćemo ostati potpuno sami. Možda je baš ono što mi istinski jesmo odbojno apsolutno svima. Malo vjerojatno, ali moguće. A jesmo li spremni zbog dokazivanja da smo najljepši kad smo ono što jesmo biti potpuno iskreni i ogoljeni vukovi samotnjaci? Ne govori se bez veze da istina boli. Možda i najviše od svega. Ali ona isto tako može i ˝osloboditi˝.
Ponavljam, malo je vjerojatno da nitko ne bi volio i poštivao ono što jesmo, ali možda to ne bi bili oni ljudi za koje se sada zaklinjemo da su ˝pravi˝. To je teško podnijeti. Jer svi mi volimo biti u pravu i sami sebi tepati kako poznajemo ljude ili još bolje na prvu odmah prepoznamo tko je dobar čovjek, a tko nije.
Zamisli da u samo jednom danu cijela filozofija života oko sebe i o sebi padne samo zbog jedne tako banalne stvari u koju se svi kunemo, a rijetki prakticiraju – iskrenost.
Volio bih kad ovaj tekst ne bi ostao samo na površnom slaganju s nekakvim naslovom koji će imati istinu u sebi već kao okidač za bar kratkotrajno razmišljanje o svemu što piše. To sigurno nije napisano na najbolji način i ne dolazi od osobe koja je za takva pitanja stručna, ali stvarno vjerujem da bi trebali razmisliti tko je u našim životima zato što nam je istinski potreban zbog toga što jest ili su tu samo zato jer su nabacili masku koja nama odgovara u određenom trenutku života?
O autoru:
Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate...
Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
