'Kaspijska zvijer': Ruski tajni projekt koji je prestravio CIA-u

Hladni rat bio je jedno vrlo neobično i napeto vrijeme ukoliko ste bili Amerikanac ili Rus. Amerikanci su bili u konstantnom strahu od 'crvene' ruske invazije, a Rusi od - američke. Obje su se velesile naoružavale kao da sutra ne postoji, atomskim se oružjem prijetilo kao zvečkama, gradili su se bunkeri, ali i nevjerojatno oružje i prijevozna sredstva dostojna znanstveno-fantastičnih romana. 

Jedno od njih svakako je i ruski ekranoplan u povijesti upamćen kao 'Kaspijsko čudovište'. Ekranoplani su naime prijevozna sredstva koja koriste sve blagodati tzv. 'ground effecta' - ona lete, ali vrlo blizu tla ili površine vode dok im sloj zraka između krila i tla drastično smanjuje otpor. 

'Kaspijsko čudovište' 1964. je godine dizajnirao slavni inženjer Rostislav Alexeyev što je vrlo brzo otkrila i CIA. Oni su iz zraka snimili gigantsku letjelicu s oznakom 'KM' i tada je prozvali 'Kaspian monster', no 'KM' je zapravo bila ruska oznaka za 'Korabl maket' tj. - prototip. 

Raspon krila CIA-i misteriozne letjelice bio je čak 43 metara, a dužina njenog trupa iznosila je 92 metra. Uz težinu od 550 tona, MD-160 je bio stroj koji je utjerivao strah u kosti. Bila je to tada najveća letjelica na svijetu, a veličina je u Hladnom ratu bila bitna. Vrlo bitna. 

CIA se, piše Wired, toliko prestrašila ruskog tajnog projekta da su dizajnirali posebnu bespilotnu letjelicu kojom su špijunirali njen razvoj. 

Ta prva verzija ekranoplana dizajnirana je da leti pet do deset metara iznad tla ili površine vode i koristi 'ground effect' što joj je omogućavalo da prevozi teret od 137 tona, bilo u trupama, vojnoj opremi ili - nuklearnim glavama, piše Gizmodo. Unatoč gigantskim dimenzijama i težini, MD-160 je mogao postići brzinu od čak 740 kilometara na sat, dok je preporučena brzina bila 430 km/h.

I dok je 'Kaspijsko čudovište' imalo izvrsne karakteristike za prijevoz tereta, za vojnu upotrebu imao je jednostavno previše mana. Manevarske mogućnosti bile su mu u najmanju ruku bijedne, a i najmanji nagli pokret mogao je uzrokovati rušenje letjelice jer bi krilo zahvatilo površinu vode i onda mu više nije bilo spasa. 

I dok je zbog leta nad površinom ekranoplan bio nedostižna meta za podvodne mine i torpeda, on bi uvijek morao imati oružanu pratnju koja bi se pobrinula da je put čist i savršeno prohodan. Kasnije verzije letjelice bila su čak i naoružane raketama, no stvar nikad nije dovedena do savršenstva. 

No, Rusi su odbijali priznati da milijune ulažu u promašeni koncept, a testiranja i nadogradnje nastavile su se sve do pada SSSR-a. Nakon punih 15 godina testiranja na Kaspijskom jezeru dogodila se i prva velika nesreća - ekranoplan se srušio zbog greške pilota, a njegovi su ostaci bili preteški za izvlačenje iz jezera, piše Wired.  

Propast cijelog projekta još je godinama ostao pravi tabu u Rusiji, a prve fotografije zapadom su se proširile tek početkom 90-ih godina kada je izvorna i gigantska verzija već bila odavno umirovljena.

Nju je pak na nekoliko godina nadomjestio Lun, manja verzija 'letećeg broda'. Ruska vojska proizvela je tek dva primjerka koje su koristili do 1996. godine. Oni su i danas usidreni u jednoj od ruskih luka gdje podsjećaju na neka druga, megalomanska vremena Hladnog rata.