Viral

Komentari 19

Sve istine, laži i mračne tajne najslavnijeg 'lovca na naciste'

Sve istine, laži i mračne tajne najslavnijeg 'lovca na naciste'

Simon Wiesenthal je u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata postao lice poznato diljem svijeta. No, je li zaista bio sve ono što je tvrdio ili njegovu priču treba uzeti sa zrnom soli?

Upravo na jučerašnji dan, 20. rujna 2005. godine, u Beču je u 96. godini života preminuo Simon Wiesenthal, čovjek koji je još za života ušao u legendu pod nadimkom 'Lovac na naciste'. Taj građevinski inženjer i arhitekt je po završetku Drugog svjetskog rata, koji je proveo po koncentracijskim logorima Trećeg Reicha, život posvetio misiji da brojne manje ili više istaknute naciste dovede pred lice pravde. 

U tome je, slažu se povjesničari, bio donekle uspješan. Njegovom je zaslugom uhićeno nekoliko desetaka nacista, među kojima se ističu neka ključna lica trećeg Reicha poput Adolfa Eichmanna i Franza Stangla. No, čak i njegovi biografi propitkuju neke od njegovih zasluga i detalja iz vrlo zanimljivog i kontroverznog života, no o tome nešto više kasnije. 

Rođen u Buchachu (gradu koji se danas nalazi u Ukrajini), Wiesenthal se s obitelji kasnije preselio u poljski Lvov (koji se danas također nalazi u Ukrajini). Nacisti su Lvov zauzeli 1941. godine i tada je Wiesenthalov život pretvoren u pakao, baš kao i životi ostalih 160 tisuća Židova u tom gradu. 

Početak karijere 'lovca'

Prvo je prisilno radio na popravljanju pruga, a onda je završio u svojem prvom koncentracijskom logoru - Plaszowu. Prije nego što je početkom svibnja 1945. opet izašao na slobodu, Simon Wiesenthal je prošao još tri logora - Gross-Rosen, Buchenwald i Mauthausen. Na slobodu je izašao težak točno 41 kilogram, a pronađen je u bloku za 'smrtno bolesne'. 

No, umjesto da se posveti oporavku, Wiesenthal je odmah 'zasukao rukave' i krenuo intervjuirati preživjele logoraše. Nakon samo tri tjedna na slobodi već je imao listu oko stotinjak nacističkih zločinaca - čuvara, zapovjednika i članova Gestapa. 

Listu je predao američkim nadležnim tijelima za koje je odmah počeo raditi kao prevoditelj. Kroz narednih je nekoliko godina i dalje gomilao informacije o žrtvama Holokausta, kao i onima koji su aktivno sudjelovali u njegovom provođenju. Njegov je rad postao posebno važan kada su savezničke snage predvođene SAD-om sredinom 50-ih izgubile interes za progon nacista

Lov na čovjeka koji je osmislio 'konačno rješenje'

Sa svojom se suprugom skrasio u Austriji, u Linzu. Shvatio je, naime, da samo nekoliko blokova dalje od njega živi obitelj Adolfa Eichmanna, autora 'konačnog rješenja' tzv. 'židovskog pitanja' i zločinca po čijoj je izravnoj zapovjedi ubijeno više od 400 tisuća ljudi

Eichmann se inače sve do 1950. godine skrivao u Austriji pod lažnim identitetom nakon čega je preko Italije otputovao u Argentinu, a Wiesenthal je bio toliko posvećen njegovom hvatanju da mu je obitelj osobno pratio sve do 1952. godine kada su jednostavno - nestali. 

Godine 1953. Wiesenthal je dobio informaciju da se Eichmann skriva u Buenos Airesu. Nju je proslijedio izraelskom konzulu u Beču, a potvrda te informacije do Nijemaca je i Austrijanaca stigla tek 1957. godine. Njemački su ga agenti uspjeli locirati 1959. godine, a početkom 1960. uhitio ga je Mossad. Krajem svibnja te godine izraelski je premijer svijetu objavio da je Eichmann u Izraelu i da mu se sprema suđenje. 

Priča o Wiesenthalovim zaslugama je brzo došla u medije diljem svijeta i on je ubrzo postao neka vrsta zvijezde. Eichmann je osuđen i obješen 1962. godine, a Wiesenthal je postao Mossadov operativac. Nastavio je djelovati iz ureda koji je otvorio u Beču i koji je imao nekoliko volontera, a unatoč ogromnom trudu njegov je posao bi sve teži. Nakon što je progon nacista postao sve manje važan SAD-u, za njega su interes počele gubiti i Njemačke i Austrijske vlasti koje su se okrenule - zaboravu.

Drugi veliki ulov

Sljedeći velik Wiesenthalov 'ulov' bio je Franz Stangl, nadzornik eutanazijskog centra u Hartheimu. Taj je centar egzistirao u sklopu 'Actiona T4', ranog programa istrebljenja mentalno bolesnih i fizički deformiranih ljudi u sklopu kojeg je ubijeno oko 70 tisuća ljudi. Nakon toga je radio kao zapovjednik u kampovima Sobibor i Treblinka te osobno nadgledao proces istrebljenja 900 tisuća ljudi.

On je, zanimljivo, prve dvije godina nakon završetka rata proveo kao slobodan čovjek u SAD-u. Nakon toga se vratio u Linz iz kojeg je pobjegao u Rim gdje mu je Crveni križ osigurao putovnicu i kartu za Siriju. Tamo je s obitelji živio sve do 1951. godine nakon čega je emigrirao u Brazil. 

Godine 1964. Wiesenthalu se javio Stanglov šogor i otkrio mu gdje se ovaj nalazi. Zahvaljujući tim informacijama Stangl je uhićen 1967. godine i deportiran u Njemačku. Optužen je na doživotan zatvor, a umro je 1971. godine od zatajenja srca, 

Početak osobnog kulta Simona Wiesenthala

Otprilike u to vrijeme počela je gradnja kulta Simona Wiesenthala. Naime, nakon što je uhvaćen Eichmann, Wiesenthal je objavio knjigu 'Lovio sam Eichmanna: Istinita priča', a nakon što je uhvaćen Stangl, objavio je knjigu 'Ubojice među nama'. 

U njoj je njegov izdavač tvrdio da je Wiesenthal odgovoran za hvatanje 'više od 800 nacista'. Bio je to broj koji nije imao nikakvo utemeljenje u stvarnosti, ali mediji poput New York Timesa prihvatili su ga kao činjenicu. Mit je tako nakon godina i godina ponavljanja postao općeprihvaćena istina koju više nitko nije propitkivao

S tim se slaže i njegov biograf Tom Segev, izraelski povjesničar i novinar. On, piše Spiegel, u knjizi 'Simon Wiesenthal: Život i legende' navodi da je Wiesenthal svakako bio 'hrabar čovjek koji je ostvario neke zapanjujuće poduhvate' ali i tip koji je imao 'ogroman ego' i koji je imao 'tendenciju fantazirati'. 

- Suprotno mitovima koje je sam poticao, Wiesenthal nije upravljao globalnom operacijom. Radio je iz malog ureda koji je imao tajnicu i nekoliko volontera okruženih hrpama starih novina, piše Segev koji tvrdi da je Wiesenthal rado diskreditirao i vlastitu 'konkurenciju' iako su imali zajedničke ciljeve. 

Tako je tajnoj policiji Istočne Njemačke prijavio Beate Klarsfeld za rad za Stasi, iako za to nije imao baš nikakve dokaze. Klarsfeld se inače, baš kao i Wiesenthal, bavila lovom na naciste. 

Kontroverze i legenda koja se održala desetljećima

Njegova najlošija 'epizoda' dogodila se tijekom lova na jednog od najgorih nacističkih zločinaca - zloglasnog liječnika Josefa Mengelea. Naime, Mengele je nakon rata živio u Buenos Airesu, u Paragvaju i na kraju u Brazilu gdje je umro 1979. godine. Wiesenthal je pak cijelo vrijeme tajne službe nesvjesno navodio na krivi trag - tvrdio je da se Mengele skrivao u Grčkoj, u Egiptu, u Španjolskoj i u Paragvaju. I ne samo to, sve do 1985. tvrdio je da je čovjek živ iako je bio mrtav već šest godina

Sporna su bila i njegova sjećanja na Holokaust koja su se mijenjala iz godine u godinu. Tako je pri kraju života tvrdio da je prošao kroz 12 logora, no dokazano je da je bio u četiri. Isto je tako tvrdio da je osobno svjedočio proizvodnji sapuna od masnoća ubijenih logoraša da bi se nakon rata dokazalo da to nije bila istina i da se radi o glasinama koje su prije svega potencirali nacisti u namjeri da zastraše stanovništvo i logoraše. 

U godinama nakon rata Wiesenthal je izgubio podršku čak i mnogih Židova koji su smatrali da je egomanijak i čovjek 'ovisan o publicitetu'. 

Eli Rosenbaum, tada direktor državnog ureda za specijalne istrage SAD-a i danas poznat kao 'najuspješniji lovac na Naciste u povijesti' u intervjuu je 1996. godine izjavio da je Simon Wiesenthal 'nekompetentni egomanijak', čovjek 'koji širi lažne informacije' i 'tragična figura'. 

Sve do kraja života Wiesenthal je tvrdio da je njegovom zaslugom uhićeno oko 1100 nacističkih zločinaca, broj koji nikada nije dokazan niti potvrđen iz nekog neovisnog izvora. Povjesničari se slažu da je sigurno zaslužan za nekoliko desetaka uhićenja, a ni uloga u uhićenju Adolfa Eichmanna ne može mu se osporiti. 

No, njegova je najveća uloga, piše njemački Spiegel, bila uloga 'savjesti', čovjeka koji Austriji i Njemačkoj nije dao da zaboravi na zločine koji su se događali na njihovim teritorijima što mu je priznao i njegov najveći kritičar Eli Rosenbaum. Na tome i dalje uporno radi Centar Simon Wiesenthal.