Ona ih ispraća u smrt: 'Nisu ni ljuti ni ogorčeni, već se pomire'

Antonija Jušić (75) iz Zagreba praktična je vjernica i smrt ne doživljava kao konačni odlazak, nego putovanje prema Kristu gdje se nada da ćemo se svi jednog dana susresti i nastaviti druženje. Od 1996. godine volontira u Hrvatskoj udruzi prijatelja hospicija olakšavajući posljednje trenutke terminalno bolesnima.

Kaže kako je na onaj svijet ispratila osam ljudi, a posebno joj se urezala u sjećanje - priča mlade žene koja je imala 42 godine, muža i 15-godišnjeg sina. Imala je karcinom u terminalnoj fazi. Bila je strašno nesretna i ogorčena.

- Pitala se zašto se to dogodilo baš njoj, a najviše je žalila što svog sina neće vidjeti na maturi i vjenčanju, što nikad neće upoznati svoje unuke. To ju je jako pogađalo. Rekla sam joj da to nije njezina briga, nego onog koji je odredio da se to sve tako dogodi. Promislila je, a poslije mi je priznala kako je nakon tog razgovora prvi put nakon dugo vremena mogla mirno spavati - objasnila je Antonija govoreći kako ne dopušta je tuđe teške sudbine onemoguće u normalnom obavljanju posla radi kojeg je došla.

Na ljudskoj razini nemoguće je isključiti emocije, no kad bi one utjecale na kvalitetu rada onda ne bi bilo smisla u onome što čini.

- Od malih nogu su me učili da se mora pomagati starijima i to sam prihvatila. Moj prvi susret sa smrću bio je kad mi je umro otac. Ja sam ga odjenula i pripremila nakon što je preminuo i tad sam shvatila da to nije ništa strašno, Djelovao mi je tada kao da spava i nije mi bio problem dotaknuti ga ili zagrliti. A upravo palijativa kreće od kuće, od kruga najbližih. Ono što sam naučila je da su ljudi na odlasku svjesni činjenice da im se bliži kraj. U tim trenucima nisu ljuti ili ogorčeni jer su se pomirili sa situacijom. Vole pričati o lijepim i ružnim stvarima koje su proživjeli, naročito o svađama s članovima obitelji i stvarima koje ne mogu oprostiti. Nikad neću ispričati što sam sve čula, ali ima ljudi kojima dođete kao ispovjednik, a njihovi su životi u rangu Tolstoja - priča Antonija prisjećajući se ljudi o kojima se brinula.

Posebno joj je u uspomeni ostala gospođa (66) koja je imala karcinom i bila je u terminalnoj fazi s metastazama u mozgu.

- Kad sam prvi put došla rekla mi je da ne želi razgovarati o vjeri te neka je ne tjeram da se moli. Nasmijala sam se i rekla joj da sam ja tu da napravim ono što ona želi bez ikakvog nametanja, pa mi je dopustila da ostanem. Brinula sam se o njoj do zadnjeg časa. Inače je živjela sama. Imala je sina u inozemstvu, a jedini koji ju je u toj fazi posjećivao i brinuo o njoj bio je bivši suprug. Razveli su se prije puno godina, on je zasnovao novu obitelj, no ipak je o njoj skrbio do kraja. Ona je imala dva psa i bila im je jako privržena. Moj zadatak je, među ostalim, bio prošetati pse - nastavila je.

Tog dana gospođa je bila u jako lošem stanju, potpuno onemoćala. Već neko vrijeme znala je zadrijemati na petnaestak minuta pa se probuditi. Antonija je pripremala čaj.

- Tad me pitala jesam li prošetala pse. Odgovorila sam da jesam ujutro, a sad poslije čaja ću ići ponovo. Bilo je već blizu podneva. Zgotovila sam čaj i okrenula se prema njoj i tad sam čula njezin uzdah. Pomislila sam da ide spavati, no u trenu mi je kroz glavu prošlo da ovo nije uobičajeno. Pozvala sam Hitnu koja je potvrdila smrt. Preminula je mirno i opušteno, a zadnje o čemu je razmišljala bili su njezini psi koje je jako voljela - prisjetila se Antonija dodajući kako je u ovom slučaju čak i pomogla razriješiti mučnu obiteljsku situaciju.

Naime, gospođin sin doputovao je iz inozemstva kako bi njegovao bolesnu majku i u času njezine smrti bio je u kući. Sin koji je kad su se roditelji razveli bio u pubertetu ocu je jako zamjerao i s njim nije želio nikakav kontakt godinama.

- Kad je došao, zabranio je da otac posjećuje njegopvu majku. Tad sam mu rekla da je on jedini bio uz nju u cijelom proteklom razdoblju. Ja ne znam što je bilo prije, ali vidim što je sada. On ju je doslovno svaki dan posjećivao, donosio joj potrepštine, brinuo se o njoj, pomagao joj. Tada mu je sin oprostio i uspjela sam ih pomiriti - kazala je dodajući kako je pokojnica bila svjesna da umire, ali nije željela umrijeti u bolnici nego u svom krevetu.

- Tako je s gotovo svima. Svi žele umrijeti doma u svom krevetu. To im daje neku sigurnost i mir. Jednako kao i odjeća. Većina ljudi ima spremnu odjeću u kojoj žele da ih ukopaju. To im daje dostojanstvo, omogućuje im da se i u tim zadnjim trenucima osjećaju kao ljudi. I važno je da to nekome mogu reći. Primjerice, imala sam situaciju da sam već odjevenog pokojnika skidala da mu obučem što je htio. Naime, mojoj prijateljici je umro muž i ona je odmah nazvala mene i pitala me treba li sad zvati vatrogasce. Od šoka se nije snašla, iako je suprug vraćen iz bolnice doma jer mu više nije bilo spasa i dobro je znala da je kraj blizu. Došla sam odmah k njoj i pozvala Hitnu, a ona mi je tad rekla da muž leži na krevetu i da mu se ne može približiti. Hitna je ustanovila smrt. Njoj sam rekla neka pričeka u drugoj sobi, a potom sam se posvetila pokojniku kako bih ga odjenula. Košulja, hlače, čarape, sako. Tad se odvažila i ipak je ušla u sobu, a zatim je rekla da je njezin suprug uvijek htio da ga pokopaju u određenoj bordo dolčeviti. Ništa, skinula sam sako i košulju te mu navukla dolčevitu. Zahvalila mi je tad i rekla da ona to nikad ne bi mogla učiniti - iskrena je Antonija.

Smrt je jedini siguran i neminovni dio života, kazala je, a pokojnici su i dalje naši najmiliji. Upravo im je zato važno osigurati dostojanstvo i mir u trenucima kad napuštaju ovaj svijet.