Genijalni skladatelj: Već s devet godina svirao je violinu

S devet godina genijalni skladatelj već je znao svirati violinu, orgulje, klavir i flautu, a s 13 godina svirao je čembalo i violu u dvorskom orkestru.

Kad je navršio 28 godina, počeo je gubiti sluh. Unatoč teškoj i neizlječivoj bolesti i gluhoći neumorno je skladao te je stvorio mnoga djela.

Prvi učitelj bio mu je tata

Njemački skladatelj i pijanist svjetskoga glasa rođen je 1770. u Bonnu. Beethoven je bio unuk Ludewika van Beethovena, flamanskoga glazbenika po kojem je dobio i ime. Djed i otac bili su zaposleni kao dvorski glazbenici nadbiskupa od Cologne u Bonnu. Djed je bio pjevač, a tata Johann je pjevao te poučavao klavir i violinu. Prvi Beethovenov učitelj bio je njegov tata. Grubim i okrutnim metodama pokušavao ga je pretvoriti u glazbenoga genija poput Wolfganga Amadeusa Mozarta kojemu se divio. Znao je satima sjediti i vježbati klavir u suzama. Tata je Ludwiga ispisao iz škole već s 11 godina pa je poslije u životu morao nadoknađivati svoje obrazovanje. Imao je teško djetinjstvo. Tata je bio grub prema obitelji, a mama boležljiva. Umrla je kad je imao 17 godina. Tata se odao piću i izgubio je posao, a Beethowen je preuzeo brigu za svoje troje braće. Već je za života bio vrlo cijenjen i uvažen u Beču. Stekao je toliku popularnost da je primao poštu na kojoj je samo pisalo Beethowen-Beč.

Na njegovo sprovodu bio je gotovo cijeli Beč

Prezirao je sve koji su titule i prestiž stekli rođenjem i nasljedstvom. Svoju “III. simfoniju” posvetio je Napoleonu dok je još bio zagovornik i borac za prava naroda. Kada je Napoleon proglašen carem, poderao je u bijesu note. Rekao je da neće posvećivati djela ni jednom caru. Umjesto posvete Napoleonu, na omotu partiture napisao je “Simfonija Eroica, napisana da uveliča uspomene na sve heroje”.

Beethowen je umro u Beču 1827. i njegovu sprovodu prisustvovao je gotovo cijeli Beč. Pretpostavlja se da je umro od bolesti jetra, na što upućuje DNK analiza vlasi njegove kose.

Devetu simfoniju skladao je potpuno gluh

Jedva da je prešao tridesetu kada više nije mogao prikriti svoj sve slabiji sluh. Pomišlja čak na samoubojstvo i povlači se u sebe. Već je napisao i oproštajno pismo koje nikad nije poslao. U njemu piše: “Oh, vi ljudi koji me smatrate neljubaznim, tvrdoglavim i mizantropom, koliku mi nepravdu činite!”.

Nikad se nije ženio, živio je za glazbu

Prijepodne je skladao, u podne se dobro najeo, a poslijepodne je izlazio u šetnju. Nikad se nije ženio niti je imao djecu, a najviše je bio povezan s nećakom Karlom za kojeg se brinuo poslije bratove smrti. Imao je velike i ambiciozne planove za njega. Nakon što si je u očaju pokušao oduzeti svoj mladi život, nećak ga je napustio zauvijek. To mu je bilo najveće razočaranje.