Kićenje božićnog drvca običaj je koji okupi cijelu obitelj

Kićenje drvca vjerojatno je jedan od najradosnijih događaja uoči Božića. Obično se cijela obitelj okupi i zajednički ukrašavaju bor.

Božićno drvo, koje je zeleno cijele godine, simbol je nade i vječnog života kršćana. Vrh drva gleda prema raju, a zvijezda koja se stavlja na vrh drva simbol je zvijezde koja je vodila tri kralja do Betlehema. Svijetla na božićnom drvu predstavljaju Isusa i njegovo svijetlo.

Ukrašavanje božićnog drvca kao i danas počelo je najvjerojatnije u Njemačkoj u 18. stoljeću, a potom se proširilo po svijetu. Brojni se gradovi i zemlje zalažu za prvenstvo u kićenju božićnog drvca, ali prava domovina ovog običaja nije poznata.

Postoji legenda koja govori da je u 7. stoljeću engleski propovjednik u Njemačku došao propovijedati i naviještati Evanđelje. Kako bi na najbolji način protumačio jedinstvo Svetoga Trojstva, koristio je sortu sjeverne bijele jele trokutastog oblika koja je simbolizirala Trojstvo. Obraćeni su pogani štovali to stablo, a dotad su vjerovali da je to jedna vrsta hrasta. 

U 12. stoljeću stabla su se vješala na strop gdje su visjela naopako simbolizirajući kršćanstvo. 

Druga legenda govori da je sam Martin Luther ukrasio božićno drvce početkom 16. stoljeća svjećicama.

U srednjem je vijeku u nekim dijelovima Europe postojao običaj priređivanja predstave o raju u crkvi za Božić. Dio te predstave bilo je i stablo na koje su se vješale jabuke. Jabuke su predstavljale plodove stabla spoznaje dobra i zla u rajskom vrtu. Uz njih su išle i figure Adama i Eve (kojih se Crkva spominje na Badnjak) i zmije. Kasnije su se jabukama dodali i drugi plodovi, a onda i kugle i druge figurice.

Premda je kićenje božićnog drvca stari običaj, u hrvatskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća, a tada se uvodi pod njemačkim utjecajem. Bez obzira na to što kićenje drvca nije bilo rašireno, domovi su se i prije na Badnjak kitili cvijećem i plodovima, posebno zelenilom, a to su najčešće činila djeca. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti. Čest su i lijep ukras bili pozlaćeni orasi i lješnjaci kojima se kitilo drvce, a najčešće su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali. Imućniji su imali posebne figurice i ukrase. Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Najstarije se hrvatske jaslice nalaze na otočiću Košljunu te potječu iz 17. stoljeća.