U sinoćnjem intervjuu RTL-u premijer Plenković pokazao je za što će koristiti dobivenu stabilnost. Na prijetnje oporbi i kritičarima, na držanje vlasti, na kršenje Ustava i poruke da "nitko neće imati odriješene ruke".
Tomislav Karamarko: "Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći".
Andrej Plenković: "SDP-ovci se tako mogu šaliti u svom kružoku u nekom podrumu uz pivu, kavu ili vino, ali ne u ozbiljnoj politici. To im nećemo dopustiti".
Predsjedniku Vlade nije dugo trebalo da nakon uspješnog trgovanja u Hrvatskom saboru pokaže u javnosti svoje novo, presloženo lice. Nema više diplomatskih rukavica, pristojnosti i demokratičnosti.
Započela je era stabilnosti, a odavno znamo što HDZ s tom stabilnošću najčešće radi.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Karamarkovim stopama
U sinoćnjem intervjuu za RTL televiziju Andrej Plenković nastavio je putem koji je prije par godina utabao njegov prethodnik Tomislav Karamarko. Ono što Karamarko nije dočekao sa svojim neuspjelim preslagivanjem, sada namjerava u potpunosti iskoristiti premijer Plenković.
Nema više Mosta, nema više oporbenog HNS-a, nema više ozbiljnog SDP-a i Plenković može pokazati svoje pravo lice.
Pa je tako sinoć na televiziji poručio SDP-ovcima da mogu u podrumu raditi svoje performanse jer im HDZ "neće dozvoliti" da to rade na ulici.
Zaprijetio je daljnjim hapšenjima svima koji se usude ponoviti ono što su brački navijači napravili državnoj tajnici Janici Kostelić ("Što su trebali dobiti, sladoled?").
Ne treba ići na izbore. (Nikada)
Poručio je građanima koji su nezadovoljni smjerom u kojem ide Hrvatska i zazivaju izvanredne izbore da "nije Vlada tu da bi svako malo odlučivala da ponovno idemo na izbore". "Ne treba ići na izbore", kazao je premijer s tankom većinom, upotrebljavajući kao alibi iste one probleme koje je HDZ pomogao stvoriti, poput Agrokora.
A svima u HNS-u i šire koji su u imenovanju Blaženke Divjak na čelo Ministarstva obrazovanja vidjeli nadu za provođenje kurikularne reforme mimo HDZ-a jasno je naglasio da ministrica "neće imati odriješene ruke" i da "nitko neće raditi što hoće". "Toga nema nigdje ni u jednoj Vladi ni u jednoj zemlji, pa neće biti ni u Hrvatskoj".
Bit će, dakle, kako HDZ kaže. Točnije, kako premijer kaže.
A taj isti premijer kaže i neke nelogične stvari.
Prvo tvrdi da HNS nema nikakvu odgovornost prema Narodnoj koaliciji u sklopu koje je dobio saborske mandate koje je prodao HDZ-u jer su to samo njihovi mandati, a onda poručuje odmetnutima Bruni Esih i Zlatku Hasanbegoviću da vrate saborske mandate HDZ-u.
Kršenje Ustava
Što je opet na tragu onoga što je prije par dana uočio Robert Podolnjak: da se premijer pozivao na istu ustavnu odredbu kad je promptno smijenio Mostove ministre i postavio državne tajnike i onda kad je HDZ-ove ministre ostavio u Vladi do imenovanja novih u Saboru.
U svojoj željenoj stabilnosti premijer Plenković misli da može raditi i govoriti što god hoće. Pozivajući se na interes Hrvatske koji se u pravilu svodi gotovo isključivo na interes HDZ-a. Odnosno njegova predsjednika.
Dvaput nas je već skupo koštala HDZ-ova stabilnosti. Prvo s Tuđmanovim gušenjem demokracije, ljudskih prava, slobode medija i zlouporabe represivnog aparata, drugi puta sa Sanaderovom korupcijom i kriminalom.
"To nećemo dozvoliti"
A sada Plenković najavljuje što čeka oporbu "u podrumu", što čeka one koji vrijeđaju državne dužnosnike, što čeka građane koji traže izbore, što čeka one koji misle da će "mijenjati HDZ". "To nećemo dozvoliti", poruka je koja zvuči kao odjek Karamarkovih i Tuđmanovih prijetnji.
Valja se nadati da su taj intervju, taj vatromet arogancije i bahatosti, gledali i svi oni zastupnici koji drže Plenkovića na vlasti u ime nekakve stabilnosti, a zapravo drže svijeću ovakvom premijeru i Vladi.
Zoran Milanović im je bio bahat? Andrej Plenković je još gori.
"Ne želim gledati prosvjede"
Premijer se postavlja kao spasitelj i kao onaj koga se ne može smijeniti i ne smije zamijeniti. Promovira se kao jedina brana klerikalnom konzervativizmu, ali i kao jedina alternativa na cijeloj političkoj sceni.
On će začepiti usta kritičarima, potjerati oporbenjake u podrum, poručiti da "ne želi gledati prosvjede o kurikularnoj reformi u Hrvatskoj ni u jednom gradu, ni u Zagrebu, ni u manjim gradovima", te istodobno kršiti Ustav i tumačiti ga kako god želi kad se obračunava sa svojim protivnicima.
Oni koji mu u tome pomažu podgrijavaju i pothranjuju tu aroganciju koja sada loše zvuči, ali bi se uskoro mogla pretvoriti u signal za uzbunu: nemojte reći da niste bili upozoreni.
Tomislava Karamarka se ozbiljno shvaćalo. Andreja Plenkovića bi se trebalo shvaćati još ozbiljnije.
