Batina je iz raja izašla? Mislim da nikad tamo nije ni bila...

Je li batina uistinu izašla iz raja? Ne znam kako vi gledate na stvari, ali ja raj vidim kao neko idilično mjesto gdje ptičice cvrkuću, cvijeće strašno dobro miriši, a ekipa u bijelim odjelcima i krilima na leđima dobronamjerno trčkara i smišlja što će super napraviti. Ne vidim ja tu nikakvu batinu. 

U redu je, ponekad, i s mjerom udariti dijete? 

Ipak, 30 posto Hrvata raj vidi drugačije. Za njih je sve manje-više slično kao i u mom raju osim što je okej da netko tu i tamo natambura neko dijete. U tom rajskom svijetu svaki drugi misli i da je nužno potrebno slomiti dječji prkos i tvrdoglavost. Nego šta, batina je izašla iz raja, a drvo se svija dok je mlado, zbore ti premudri ljudi koji uz to misle i da je u redu pustiti dojenče da dugo plače jer tako jača pluća?! Znam da se dio vas pita koja je poanta ovog mog nabrajanja. Kao da ja nikad nisam opalila dijete. 

E pa nisam. Još. Budem sigurno, ali ne dok dijete ima pet puta manje kila od mene, dok ne zna točno izraziti što ga muči, niti sada dok se njegov silni prkos manifestira na tome da se mora stalno igrati. Planiram ga flisnuti kad mi prvi put bude pokušao prodati priču da su cigarete koje su mu ispale iz jakne od njegovog prijatelja ili kad negdje zaglibi pa mi se ne javi jedno 10 sati, a ja umalo krepam od brige. E tad mu mislim zviznuti par pedagoških šamara. Tek toliko da se zna da se ne slažem s tim potezima.

Ali sada kada me pili sa lego kockama, upornim čitanjem jedno te iste slikovnice po dva sata, kada žica pet različitih namirnica za večeru, a na kraju ne pojede ništa, kada cvili 20 minuta, a da nemam pojma zašto, kada poludi jer ga pokušavam okupati, kada me probudi 543 puta po noći...e i sada ga poželim tresnuti, ili baciti kroz prozor, ali ne, ne činim to. Zašto? Zato jer je mali, jer se ne zna izraziti, jer uči, jer testira svoje i moje granice i tako opet uči...I ne, ne mislim da je prkosan kad baš neće pristati na to da mu kupim jednu, a ne dvije čokoladice. I ne, ne mislim da je tvrdoglav kada ne želi sjesti u kolica. On je jednostavno mali, vodi se za svojim instinktima, a oni mu signaliziraju da je ljepše kad ga nosi mama, a u rukama ima dvije čokoladice, nekad je ljut, nekad je nervozan, nekad je umoran, ali zar nismo svi takvi ponekad. I što sad? Kad se probudimo loše volje treba li nam zato opaliti šamar?

Djetetu treba postaviti granice, treba se znati tko je autoritet i svatko od nas to radi na neki svoj način, ali da li se to postiže nazadnim odgojem i batinom? I zašto pobogu odrasli misle da je u redu slamati djetetov prkos? Pa nije li i to dio karaktera, borbenosti koja će mu možda jednom trebati? Pitam se je li u svima nama pomalo ubijen taj prkos pa eto, ovakvi odrasli, sasvim mirno podnosimo kada nas svi sa svih strana tlače – i šefovi, i banke, i susjedi, i obitelj i političari...I onda se pitamo kako to da mi kao nacija podnosimo da nas baš svi već stoljećima ugnjetavaju? Kako? Pa kako ne, kad mislimo da je u redu da naši roditelji i mi kao roditelji zatučemo prkos u svojoj djeci. 

Onda je valjda normalno udariti i suprugu jer je prkosna? 

Ne znam ni zašto su ta sirota djeca uvijek na tapeti. Kada upoznamo muškarca/ženu svog života i taj je obično tvrdoglav, ima neke svoje stavove dijametralno suprotne od naših, nekad te žene bezrazložno i plaču pa ipak rijetki među nama idu na 'dejt' sa šibom ispod jakne spremni da batinom istjeraju taj prkos kako bi im za deset godina bilo ljepše. I zašto je onda u redu prebiti dijete, a nije u redu prebiti muža/ženu, prijatelje, kolege s posla s kojima nismo uvijek na istoj valnoj duljini? Sad ćemo se vaditi na to da to činimo za djetetovo dobro. E ni s tim se ne slažem. Meni se niti jedna fliska koju sam dobila nije činila dobra. I ne, nisam zbog toga odlučila da nikada neću opaliti svoje dijete. Čak kao što vidite i planiram ga opaliti. Nije mi se činila dobrom zato jer sam nakon fliske uvijek zaključila da se sljedeći put moram potruditi da moji roditelji ne saznaju za moje nepodopštine. Dakle, nisam naučila da ne trebam raditi to ili ono već sam zaključila da moram bolje prikriti stvar.

Okej, možda sam samo ja takva na planeti, a neka druga djeca bolje uče, no ono što želim reći je da je u ovom konkretnom slučaju batina bila potpuno beskorisna. Ja bi nastavila po svom samo moji starci više ne bi znali što radim. Na taj način sam, istina, naučila biti snalažljiva, no ono što bi ja voljela da moje dijete nauči je da bez obzira na sve, uvijek može računati na mene i moju pomoć. A nisam sigurna da svi oni koji su batinama učili životne lekcije imaju takav odnos sa svojom djecom. Ne znam jesu li stvarno te prve tri najbitnije, ali ono što sam ja naučila od svojih roditelja (i to iz razgovora, a ne uz batinu) je da nikad ne smiješ tući manje od sebe jer su, naprosto mali i treba im rajski dom, a ne raj u kojem stanuje batina.