"Dajte predsjedniku države da koordinira tri ministarstva. Da imenuje ministre", bubnuo je jučer Davor Bernardić, šokirajući time vlastite pristalice i potvrdivši sumnje kako je ozbiljno nedorastao svojoj ulozi.
Nije lako pored Kolinde i Plenkovića, HDZ-a i Mosta, Ivana Pernara, ali i samozvanog vođe oporbe Ivana Vrdoljaka izboriti se za dragocjeni komadić medijskog prostora.
Ali dok je rejting SDP-a potiho klizio dok se Bernardića nije čulo, propadanje bi se moglo ubrzati sad kad je Bernardić napokon došao do riječi.
Evo, neki dan je izjavio da bi se Hrvatskoj trebalo otvoriti rusko tržište, ako ruska banka preuzme Agrokor. Kao da je zaboravio da je Hrvatska uvela sankcije Rusiji.
Prije par dana ostavio je otvorenom mogućnost da SDP podrži Mostova kandidata Tomislava Panenića na lokalnim izborima za vukovarsko-srijemskog župana. Kao da se ne radi o osobi iz Karamarkove Vlade i osobi koju podržava HDZ-ov koalicijski partner.
Dostojan minimalac
Nedavno je izjavio kako bi Vlada trebala uvesti minimalnu plaću od 3000 kuna kako bi se "pošteno i dostojno platio rad". Za jedne, to je bila nečuvena izjava socijaldemokrata koji misli da je tri tisuće kuna dana dostojna plaća, za druge je to bila licemjerna izjava lidera SDP-a koji u oporbi smanjuje poreze i povećava plaće, a na vlasti smanjuje plaće i povećava poreze.
A onda, na sve to sjela je ona jučerašnja umotvorina.
"Moj osobni stav je da treba povećati ovlasti predsjednika države", kazao je na Večernjakovoj konferenciji "Hrvatska kakvu trebamo".
"Dajte, na primjer, predsjedniku ili predsjednici da koordinira tri ministarstva. Da imenuje ministre. Ili ćemo izabrati protokolnog predsjednika, a to možemo u parlamentu".
I tako, Bernardić je napokon uspio izazvati pažnju javnosti. Samo što se to, na njegovu žalost, pretvorilo u zgražanje. Čak i čuđenje jednog Vladimira Šeksa.
Berin Franjo
Ono što je šef SDP-a predložio, ograđujući se da govori u osobno ime, ne postoji nigdje u svijetu. Ali najbliže je onome što smo imali pod Franjom Tuđmanom.
U polupredsjedničkom sustavu predsjednik Republike, izabran na direktnim izborima, imenovao je premijera i ministre koji su potvrđivani u Hrvatskom saboru, ali su odgovarali i šefu države. Toga smo se riješili ustavnim promjenama 2000. godine, i to pod Vladom Ivice Račana, no čini se da bi se Bernardić sada vratio na taj model. Ali samo do pola puta.
Dao bi predsjedniku države da koordinira tri ministarstva i imenuje ministre.
I kako bi to izgledalo?
Zamislimo da je Davor Bernardić premijer. Bi li prepustio Kolindi Grabar Kitarović tri ministarstva? I koja bi to bila?
Prema ustavnim ovlastima, bili bi to obrana i vanjski poslovi. Možda i demografija, sudeći po Kolindinim nedavnim sugestijama. A možda i kultura, sudeći po Kolindinim nedavnim aspiracijama.
Zar bi premijer Bernardić pristao na takvu kombinaciju i kako bi ona uopće funkcionirala u praksi?
Kako je on, šef oporbe i potencijalni premijer, zamislio model prema kojem bi predsjednik države koordinirao ministarstva ili čak imenovao ministre? Čak i da je Ivo Josipović predsjednik.
Jači od Pernara
Mnoge je ovaj prijedlog zabezeknuo, a Davor Bernardić pokazao da je sposoban šokirati javnost čak i više od Ivana Pernara.
Još gore, time je demonstrirao ozbiljnu političku potkapacitiranost, kao i zabrinjavajuću nezrelost za osobu koja je već četiri mandata zastupnik u Saboru i 16 godina u politici.
Dok je šutio, Bernardić je skrivao svoje zabrinjavajuće nedostatke u politici. Sada je pokazao svu raskoš svog antitalenta.
Koaliranje s Mostom i bauljanje po Zagrebu i drugim gradovima u potrazi za kandidatima za lokalne izbore, populističko dodvoravanje radničkoj klasi s minimalnom plaćom, blamiranje s Rusima, a sada i kemijanje s ustavnim ovlastima predsjednika države, pokazuju da Davor Bernardić nema pojma što radi i govori.
Ne može se više vaditi na priču o tome da je mlad i neiskusan, ne nakon toliko godina u visokoj politici. Naprosto je potkapacitiran.
Reklo bi se, dosegnuo je granicu vlastite nesposobnosti.
Zbog toga mu, međutim, ne treba biti previše neugodno.
Zokijevim tragom
I njegov prethodnik Zoran Milanović skandalizirao je javnost svojim dubioznim, ponekad i sumanutim izjavama, što samo znači da je u SDP-u na djelu politika kontinuiteta.
I za Milanovića se, u njegovih deset godina na čelu stranke, govorilo da je mlad i da još uči. Iako nije bio više mlad i nikada nije baš naučio.
Bernardić je, prije svega, odraz stanja u SDP-u: kadrovski devastiranom, programski nedorečenom, ideološki izgubljenom, politički torpediranom.
Rijetke su pojave u kojima promjena na čelu stranke makar po inerciji i barem nakratko ne dovede do oporavka njezina rejtinga. Bernardićev SDP predstavlja jednu od takvih pojava.
I što se Bernardić više trudio, stvari se dodatno pogoršavaju.
Možda bi, za njegovo vlastito i za dobro stranke, bilo dobro da se malo prestane truditi. I to bi se također uklopilo u politiku kontinuiteta.
