Bi li dr. Ivica Babić bio uhićen da se nije sukobio s vlastima?
To se zove efikasnost. Jednim udarcem uklonjen je vođa liječničkog štrajka, sindikalac u sukobu s vlašću, lažni vojni invalid, ratni profiter, korumpirani liječnik.
Uhićenjem dr. Ivice Babića sa scene je uklonjen vođa liječničkog štrajka, sindikalac u sukobu s vlašću, lažni vojni invalid, ratni profiter, korumpirani liječnik koji je falsificirao svoju satnicu.
To se, da ne duljimo, zove efikasnost.
I treba svakako čestitati organima gonjenja i tijelima pravne države. Kao i Babićevim političkim protivnicima, poput prosvijećenog apsolutista Nikice Gabrića.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Tko kopa, iskopa
Kopali su, kopali, kopali (Gabrić još od 2003. godine), iskopali čak i ono što im je bilo pred nosom puno desetljeće ili čak dva (lažna invalidnost još od naslovnice 24 sata iz 2005. godine), a onda Babića na brzaka uhapsili, ulisičili i premetačili.
Nema labavo. Nema popuštanja. Nema profitera. A nema ni štrajkaša.
I sve je to za pohvalu, i sve je to ohrabrujuće, taj obračun s korupcijom i ratnim profiterstvom i lažnim invalidima i korumpiranim liječnicima i sve. Čak i bez sarkazma.
No svejedno, pitanje koje se nadvilo nad vijest o hapšenju Ivice Babića glasi: bi li do tog uhićenja došlo da se šef liječničkog sindikata nije našao u sukobu s vlastima?
Da je uredno potpisao novi kolektivni ugovor, pristao na smanjena primanja, dogovorio se s ministrom, zašutio, sklonio u sjenu i nastavio primati i lažnu invalidninu, i napuhanu plaću, i uživati u ratnom profiterstvu.
Isto tako, može se reći i da je taj Babić bio lud što se sa svim tim putrom na glavi išao bosti s rogatima, ali tajming njegova uhićenja neizbježno dovodi u pitanje prave namjere koje se kriju iza te akcije.
Zamislimo, na primjer, kako bi javnost reagirala da je šef sindikata u štrajku uhapšen za vladavine HDZ-a.
Denunciranje sudaca i sindikalista
S druge strane, ono što se sada napravilo Ivici Babiću možda ne bi izazivalo preveliko čuđenje da se slične stvari - u manjoj mjeri - nisu događale i drugima, također u sumnjivim okolnostima i sa znakovitim tajmingom.
Recimo, IDS-ov Valter Flego našao se na udaru Uskoka - i to po prijavi SDP-ova Ministarstva uprave - upravo u trenutku kad se kandidirao za istarskog župana, nasuprot SDP-ova kandidata Damira Kajina. Za isto ono što nekažnjeno još uvijek radi gradonačelnik Umaga. Iz SDP-a, naravno.
Zoran Milanović počeo je s premijerske uzvisine bombardirati Milana Bandića optužbama za korupciju, klijentelizam i sve moguće kriminalne marifetluke tek kad ga je prošlog proljeća pokušao srušiti na lokalnim izborima u Zagrebu.
Ministarstvo financija pokrenulo je stečaj Indexa tek nakon što je počeo objavljivati afere Slavka Linića, od njegova ljetovanja u Dubaiju do afere Branka Šegona.
Tek kad su srpske Novosti počele pisati o aferama predsjednika Josipovića, on se nije osjetio pozvanim javno progovoriti o Miloradu Pupovcu i njegovu poslovanju, političkom djelovanju i korištenju manjinske problematike za osobne probitke.
A na udaru predstavnika vlasti - nekad verbalnom, nekad medijskom - nalaze se čak i suci koji presuđuju protivno volji premijera ili pojedinih ministara. Pa se jedne suce optužuje za politički komplot, druge za zlonamjernu manipulaciju, treće za urotu, a četvrte za život s mamom.
Da se i ne govori o tome kakav se javni linč organizirao protiv nekih drugih sindikalnih lidera - kolike su im plaće, koliko rade, koliko članova imaju - a na najvećem udaru bio je onaj koji je uvijek bio najglasniji, Vilim Ribić, protiv kojeg su se plasirale priče o njegovim financijama, o sindikalnoj palači i sindikalnom bankrotu.
I to jedino u periodima kad je prijetio štrajkom ili prosvjedima.
Desetljeće ili dva kasnije
Zbog svega toga, jučerašnje uhićenje dr. Ivice Babića neminovno se promatra kroz izmijenjenu vizuru i poprima nešto drugačiji oblik od pukog obračuna s korupcijom, s lažnim invalidima i ratnim profiterima.
Babić je sve to bio i prije godinu, i prije dvije godine, i prije deset, pa čak i prije dvadeset. A tko zna, možda bi sve to ostao i narednih deset ili dvadeset godina, da nije bilo ovog liječničkog štrajka.
Stoga sindikalcima, a i dobrom dijelu javnosti, ono što bi trebao biti opravdani obračun s kriminalom i korupcijom, ipak smrdi na prisilni oblik slamanja sindikalnog otpora.
