Osuđeni ratni zločinac Dario Kordić govorio je sinoć studentima o svom susretu s Bogom kojeg je otkrio tek u haškoj ćeliji. Pouka: bolje je otkriti Boga prije nego što se počine zločini, poubijaju civili i završi u zatvoru.
"Proveo sam skoro devet godina u sobici, a u ruci jedino što sam imao bila je krunica", govorio je sinoć osuđeni ratni zločinac Dario Kordić studentima okupljenima u kino dvorani Forum studentskog doma Stjepan Radić.
"Molio sam se Bogu", kazivao je Kordić, "i dan po dan, tijekom svog suđenja, sve sam mu postajao bliži. Osjetio sam kako me Gospodin čisti, a rešetke na mom prozoru polako su nestajale".
Svjedočanstvo čovjeka koji govori o tome da je "gledao masovno prolijevanje krvi po našoj prekrasnoj zemlji" i koji danas tvrdi da "nitko od nas nije trebao preživjeti te strahote". Zajedno s onih 116 civila, žena i djece ubijenih u Ahmićima.
I bilo je to svjedočanstvo čovjeka koji tvrdi da je "jedini tko nas je spasio bio sam Bog". "Kada je došla vijest o Daytonskom sporazumu", rekao je Kordić, "sve su nas, kao zbog odmazde, prebacili u Haag". Gdje je, eto, otkrio Boga.
I tu se sada postavljaju dva pitanja.
Bog u zatvoru
Prvo, bi li Dario Kordić otkrio Boga da nije završio u haškom pritvoru, a kasnije i odslužio deset godina u zatvoru u Grazu? Bi li Kordić shvatio da "nitko od nas nije trebao proživjeti te strahote", a nadamo se da je pritom mislio i na žrtve zločina za koji je osuđen, da ga nisu "kao zbog odmazde" prebacili u Haag?
Bi li se Kordić pretvorio u gorljivog vjernika, pa i pokajnika, da je ostao na slobodi, nastavio živjeti sa 116 žrtava Ahmića na savjesti, da je uživao u mirovini i svom životu izvan rešetaka?
Ako je, dakle, zatvor pomogao Kordiću da otkrije Boga i zaključi kako se krvoproliće, i to ono u kojem je i sam sudjelovao, nije trebalo dogoditi, onda je njegovo zatvaranje bila zapravo najbolja stvar koja mu se mogla dogoditi. U tom slučaju Dario Kordić mogao je mladim ljudima poslužiti kao primjer kako bi trebalo postupati s ratnim zločincima. Na društvenu, ali na i njihovu korist.
Jer, a to je drugo pitanje, što bi inače studenti mogli naučiti iz Kordićeva predavanja?
Zločinac kao "moralna veličina"
Don Damir Stojić, organizator predavanja, doveo je Kordića kako bi studentima govorio o "susretu s Bogom". Sigurni smo da ovaj ratni zločinac nije jedina osoba u ovoj zemlji koja je ostvarila nekakav svoj susret s Bogom - na ovaj ili onaj način - ali studentski dom sinoć je ipak pohodila upravo ona osoba čiju je ruku umrljanu zločinima na civilima u BiH svojedobno ljubio i biskup Vlado Košić, nazivajući ga "moralnom veličinom".
Bila je to, više od svega, rehabilitacija ratnog zločinca u očima Boga, Katoličke crkve, ali i nazočnih studenata.
Međutim, pouka je trebala biti potpuno drugačija. Studenti su imali prilike vidjeti kako trebaju završiti odgovorni za masovna ubojstva i zločine nad civilima.
Jer, odlazak u zatvor bio je najbolji - a vjerojatno i jedini - put prema Kordićevu otkriću.
Bog na slobodi
Tek na suđenju on je "postajao bliži Bogu". Tek je u zatvorskoj ćeliji osjetio kako ga "Gospodin čisti, a rešetke na njegovu prozoru polako su nestajale".
Izvan tih rešetaka ništa od toga ne bi se dogodilo. Ne bi bilo pročišćenja, ni otkrivenja, ni nekakvog žaljenja, kao ni tvrdnji kako "nitko od nas nije trebao preživjeti te strahote".
Pogotovo oni koji ih zahvaljujući njemu nisu preživjeli.
Možemo stoga samo žaliti što Dario Kordić taj svoj famozni kontakt s Bogom nije ostvario ranije, možda bi u tom slučaju njegove žrtve uspjele preživjeti te strahote.
Stoga neka Kordić priča o svom susretu s Bogom, jer je taj susret ostvario tamo gdje mu je i bilo mjesto - u zatvorskoj ćeliji.
I neka studenti slušaju o ratnim zločincima koji su morali završiti u zatvoru kako bi otkrili Boga. Možda nauče kako bi bilo poželjnije otkriti Boga prije nego što se izda naređenje za brutalni pokolj žena i djece.
U tom slučaju Bog bi imao manje posla sa zločincima.
