Mislim, da l’ stvarno ne uspijemo zaustaviti lavinu riječi koje nam se nakupljaju u glavi, potom putuju u želudac, pa naposljetku završe u našim ustima?! I mislim, da l’ stvarno ne ostanemo živi ako progutamo to govno od misli koje smo vlastitim rukama zapakirali u celofan i crvenu mašnu?!

Prije nekoliko dana zamijetih u komentaru jedne djevojke misao „Ja bi crkla da ne kažem šta mislim!“. I rekla je. I više nego što je po mom skromnom mišljenju trebala. Njezina je misao bila ružna, degutantna i nimalo damska. No ona je mislila da je samo iskrena. Moram priznati da me zaintrigirala. Misao, ne djevojka. Dakako, nije bilo prvi put da sam ju čula, ali je bilo prvi put da sam se pokušala sjetiti kada sam je i sama izrekla, i s druge strane, koliko puta mi se dogodilo da sam ju svjesno nadigrala na način da sam ostala hladne glave i hladnog jezika onda kada je ona žestoko gorjela.

Prvi put KADA ZAISTA NISAM CRKLA ne izgovorivši ono što mislim imala sam dvadeset i neku, studirala, radila i sve to tako kako dvadesetogodišnjaci rade. Sjećam se da sam polagala kolegij iz hrvatske književnosti, vrlo težak kolegij, i da sam se za njega pripremala mjesecima. Broj pročitanih knjiga koje smo za ispit morali pripremiti bio je golem, pregolem, no kako sam živjela književnost taj mi broj nije teško padao, ipak priznajem, sve knjige s popisa nisam pročitala. Recimo Krležu. Ubijte me, ali nisam. Nisam mogla, točnije nisam stigla. Zašto? Zato što sam uz redovni studij paralelno radila, a sve zato jer mi roditelji nisu mogli financirati studiranje. I to je u redu pomislila sam. Imam vremena, pročitat ću. Pa nije kraj svijeta. No čini se da je nekima itekako bio.

Netom prije polaganja ispita sjedila sam s kolegicom u hodniku faksa i komentirala popis knjiga. Otvoreno sam joj priznala da sam preskočila neke Krležine knjige i da mi ruku na srce i nije pretjerano drag imam dražih rekoh joj! na što se ona osmjehnu i reče meni je Krleža najdraži. Njoj i našoj profesorici književnosti, pomislih. Nedugo zatim nađosmo se zajedno u kabinetu za polaganje. Paralelno ispitivanje i na kraju zaključne ocjene. Njoj četvorka, meni trojka. Izdahnula sam s olakšanjem. To je to, pomislila sam, jedan manje. Ispit mislim. Na što me prenu njezin glas koji uzviknu. Profesorice kako njoj trojka, a meni četvorka? Ta nije pročitala pola Krležinih knjiga. Ja zaslužujem odličan. Nisam joj na to odgovorila ništa, samo sam se digla i tiho izašla iz kabineta.

Nikada neću zaboraviti kamen boli koji mi se pojavio u donjem dijelu trbuha. Bol, neugoda i sram. Ne, nije me bilo sram nepročitanih knjiga, na koncu nije Krleža cijela hrvatska književnost, već me je bilo sram nje. Njezinih riječi. Njezine frustracije. Njezine slabosti. Zar je to stvarno morala reći, pomislila sam. Zar bi zaista crkla da je za sebe zadržala ono što misli?

Drugi put KADA ZAISTA NISAM CRKLA ne izgovorivši ono što mislim imala sam trideset i neku i jedna me ranjena duša pokušala povrijediti time što me javno nazvala patetičnom “književnicom s boce”. Ne znam da li me time htjela obezvrijediti ili šta, ali ono što znam da u tome nije uspjela. Pa kako bi? Ja sam ponosna na sve ono što sam postigla u svom životu, pa čak se znam i našaliti na vlastiti račun i reći ako treba i na roli papira ću tiskati svoje citate ako će to pripomoći ljudima sa zatvorom kojeg nose u duši… Na spomenute riječi dotičnoj sam se zahvalila riječima Hvala ti što misliš na mene. Šaljem ti ljubav. Malo je reći da je popizdila na to. Divno, pomislila sam, samo ljubav izaziva tako jaku emotivnu reakciju.

I treći put KADA ZAISTA NEĆU CRKNUTI ne izgovorivši ono što mislim svi su oni puti koji će se tek dogoditi a koji će pokazati od čega sam satkana i kako reagiram na sve ružne riječi i djela koje nažalost ne mogu izbjeći, ali iznad kojih se itekako mogu izdići.

Mislim da je to to. Dozvolite mi za kraj ovog teksta da još malo živim u boci, u patetici, dozvolite mi da (po)vjerujem da se ne umire tako lako, i da nitko od nas neće crknuti ako zadrži u sebi sve ono što misli. Ali ajde, kužim, kada su usta puna govanaca ne možeš drugo nego ispljunuti ih ili progutati. Šteta da je tako malo hrabrih za radnju broj dva.

P.S. Krležu još uvijek čitam a svima svakako preporučujem onu njegovu Na rubu pameti. Eh, ta mi je najdaža. Ako ona nije savršena knjiga za ovo ludo vrijeme u kojem živimo onda ne znam koja knjiga jest! Do ponovnog pisanja ostajte mi živi i zdravi i s ustima punim cvijeća i ljubavi.

Izvorni tekst pročitajte ovdje, na blogu Ingrid Divković.

O autorici:

Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam, ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled. Po struci profesorica, po sudbini spisateljica, po životnom opredjeljenju sanjar i borac, s naglaskom i u isto vrijeme.

Osim na blogu, Ingrid pratiti možete i na Facebooku te Instagramu.