Čir na želucu

Neka vas ne zabrinjava naslov ovotjedne kolumne. Ne i ne. Nikad ne reci nikad, ali zasad zaista nemam namjeru aktivnije uključiti se u politiku. Uostalom, izbori za europski parlament su gotovi – završili jučer. Tek slijede predsjednički, a do parlamentarnih još ima… Nadam se da ste obavili svoju građansku dužnost i glasovali.

Da se razumijemo, ni najmanje ne preispitujem vašu odluku, a budući da kolumnu završavam dan prije službene objave rezultata vjerujem da ima onih koji imaju nekoliko tisuća eura razloga za zadovoljstvo kao i onih koji su proteklu nedjelju prokleli. K´o i Parni Valjak prije trideset i jednu godinu, a pjesma je tek nedavno uzrokovala probleme jednom splitskom radiju. Pa se urednik morao ispričavati jer je nekom zasmetala. Dirnula je u nečije vjerske osjećaje, a složit ćemo se da su pojmovi poput jačine vjere i ljubavi prema domovini te kontinuirano i prenaglašeno isticanje istih - posljednjih nekoliko godina vrlo osjetljive teme. Sve ok.

Mislim nije ok, ali ok – zar zaista moramo tražiti dlaku u jajetu. Prokleta nedjelja na radiju u nedjelju. Božji dan. Pa dobro koji k… Ovo sve skupa zaista strelovitom brzinom ide u…

Neki dan kad sam otišao po najmlađu kćer u vrtić, neobavezno popričao s tetom kad me teta odjednom pitala zašto se ne bavim politikom jer ona bi za mene glasala. Čita moje kolumne, slaže se s mojim pogledima na svijet, razmišljanjima, nekako me baš vidi u politici i misli da bih se ja u tome baš dobro snašao.

Rekao sam joj kako ja za to nemam želudac, a ona je samo nadodala kako nam je i tako kako je zato što vladaju oni bez želuca. Bez srama i obraza. Ja bih vjerojatno instantno dobio čir na želucu. Hvala vam teta Snježana na silnom povjerenju i vjetru u leđa, ali moje lice s predizbornog plakata jedno određeno vrijeme još sigurno nećete gledati. Ne zato što se ne bih trudio za pravdu i pravicu, dapače, svim silama - nego zato što u tu borbu nemam s kim.

Nije u šoldima sve

Razmišljao sam o toj njezinoj ideji dok smo se najmlađa i ja vozili prema kući. Mala je tako bezbrižno pjevala „Nije lako bubamarcu“, a ja sam razmišljao o politici. Zum, zum, zum-zum.

Zaista, na hrvatskoj političkoj paleti nema boje koju bih izabrao i za koju bih sa stopostotnom sigurnošću mogao reći kako je to pravi izbor i kako su oni bolji od onih drugih. Kako su njihove boje sjajnije od boja druge opcije. Kako su ovi moralniji, čestitiji, pošteniji od svih ostalih. Takvu još nisam pronašao mada sam siguran kako u svakoj od stranaka, a na hrvatskoj, suviše isprostituiranoj političkoj štajgi, nude nam se njih čak stotinu šezdeset i tri, ima onih koji imaju čestite i poštene namjere. I trude se za pravdu i pravicu, ali su u toj borbi nažalost usamljeni. Kao što bih vrlo vjerojatno bio i ja.

Politička elita toliko je moćna i nažalost toliko iskvarena da je sve ono što se nudi na toj bogatoj i pokvarenoj političkoj trpezi poštenom i moralnom čovjeku zalutalom u svijet „ozbiljne“ politike, teško prožvakati, a kamoli probaviti. Hraneći se političkim delikatesama s tog pretrpanog „švedskog“ stola zaista riskiraš čir na želucu. Neki se u toj političkoj kaljuži vrlo brzo utope. Povuče ih taj vir nepotizma, korupcije, primanja i davanja mita, lažnog morala i kvazi poštenja i jednostavno ne mogu dalje jer je to sve u potpunoj koliziji s njihovim vrijednosnim načelima. Izgubi im se svaki trag i nestanu s političke scene istom brzinom kao što su se i pojavili. Kao vatromet. Zadive te nakratko i ugasnu. Trajno. I to je velika šteta. Za politiku, za njih.

U konačnici šteta i za nas je nemamo nekog s kim bi se mogli poistovjetiti, za kog bi se mogli uloviti i reći – da, to je to. To je osoba koja zaslužuje moj glas. Većina se u toj igri prijestolja, borbi za udobnu fotelju, članstva u odboru… okrene na drugu stranu i prihvati načelo „ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se“. U potpunosti ih zavede taj lažni i iskrivljeni svijet, a moral, čestitost, poštenje, karakter i kičma budu potisnuti u drugi plan. Sve ima svoju cijenu, a kad već govorimo o novcu, da budemo iskreni – nije u šoldima sve. Nešto je i u koeficijentu.

Sumrak hrvatske politike

Koeficijent je izuzetno bitna stvar u životu. Pogotovo ako radiš u nekoj od zagrebačkih gradskih službi. Ne znam jeste li ste gledali prošlotjedno Provjereno, ali sad provjereno znam i po ne znam koji put su se potvrdile moje sumnje kako je politika kurva. Kurva kakvu svijet nije vidio i kad bolje razmislim, ova rečenica bi kurve mogla i uvrijediti. Kurve se kurvaju – znači rade nešto. Znoje se. Zarade svaku svoju kunu.

O tome je li to lakši ili teži način možemo diskutirati, ali one nešto rade. Netko u proizvodnoj, netko u uslužnoj djelatnosti. Na stranu osobni stavovi i moral na temu kurvi/prostitutki…, ali u svijetu politike ni ona uzrečica „tko o čemu – kurva o poštenju“ ne ide. Jednostavno se ne uklapa i gubi joj se svaki smisao. Ispravnije bi bilo „Tko o čemu, političar o poštenju.“

Pobjedničko postolje u političkim kuhinjama i namještenim javnim natječajima ponosno je zauzeo zagrebački gradonačelnik, a svako novo ročište vezano uz aferu Agram potvrđuje sumrak i trulost hrvatske politike i bolnu istinu kako su pojedine političke opcije dotakle dno dna.

Preostaje nam samo pričekati i saznati hoće li ova afera potvrditi i sumrak hrvatskog pravosuđa jer povjerenje u institucije još davnih dana se rasplinulo k´o balon od sapunice. Izvješće s ovog suđenja je nešto što bi nas sve zajedno trebalo ozbiljno zabrinuti. Potaknuti na razmišljanje i akciju. Ne u smislu prosvjeda, paleža i izlaženja na ulice mada nisam siguran koliko će vremena proći dok se ne stvori neka kritična masa koja će reći dosta jer pet do dvanaest odavno je prošlo ma koliko god mi taj sat vraćali unatrag. Mislim na akciju u smislu prvih slijedećih izbora jer stvar je kod tebe, olovka je u tvojim rukama - izaberi pametno prvi idući put i reci dosta.

Kad Miki kaže da se boji – laže

Nije mi namjera dizati bunt protiv Bandića, raditi na smanjenju broja njegovih stranačkih poslušnika ili bilo što u tom smislu. Naprotiv, napravio je Bandić i neke dobre stvari u gradu. Imam gomilu prijatelja i rodbine koji žive u metropoli i oni se slažu kako je napravio dosta dobrih stvari – je. Moramo biti iskreni. To je neosporno, ali budimo realni, to i jest posao gradonačelnika. To mu je opisu radnog mjesta i tu bi sva priča trebala početi i završiti, ali nažalost niti počinje niti završava.

Ja sam ljut na sve ono što gradonačelnik jednog grada, političar - ne bi trebao raditi. Zagrebački gradonačelnik niže aferu za aferom, a po svemu sudeći ova saga s aferama trajati će još dugo. Sve je krenulo još 2002. kada je u alkoholiziranom stanju skrivio manju prometnu nesreću, pokušao podmititi policajce, a na kraju i pobjegao. Kasnije su samo redale afere - od afere Zagrepčanka, pa preko stana za koji se ispostavilo da je duplo veći od prijavljenog, dva WC-a koja su koštala 1,55 milijuna kuna, gradnja vikendice bez građevinske dozvole, skupih nadstrešnica, skupih fontana, sumnjivih prodaja zemljišta zagrebačkoj nadbiskupiji…itd.

Ne treba zaboraviti ni svu silinu novca koja je otišla u stadion Maksimir, navodna 62 odlaska u Rim, ali ova afera, sudski aktualna, je creme de la creme svih specijaliteta proizašlih iz kuhinje ovog chefa privatnog zagrebačkog zavoda za zapošljavanje. Podaci i dokazi koji su izneseni u ovom sudskom procesu su nešto što me baca u očaj, deprimira i istodobno rastužuje.

Nova dijagnoza od koje ćemo vrlo brzo oboljeti zbog gradonačelnika Zagreba i svih ostalih političara koji djeluju po istom „modus operandi“ mogla bi se zvati politički PTSP. Simptome već imamo: nervoza, osjećaj srama, otupjelost, anksioznost, nesanica, razdražljivost, nemir. Ako si političar, onda nema straha zbog PTSP-a. Uz što bolju funkciju i poziciju u osnovnom paketu dolazi i debeli obraz. Pa se u tom slučaju, kao i zagrebački gradonačelnik moraš bojati „samo građana i dragog Boga“.

Ostvarenje sna

Saslušavanje svjedoka u najzagrebačkijoj „Agram“ aferi bilo je u pojedinim trenutcima na tragu skrivene kamere s bitnom razlikom što razloga za smijeh nije bilo. Niti jednog. I ne znam tko je od svjedoka izazvao kod mene veće zgražanje. Pavla Šušković je izjavila kako s gradonačelnikom nije razgovarala, a nakon odslušane snimke iz koje je i više nego jasno da je razgovarala – Pavla se nerado prisjetila razgovora.

Nije ništa sporno u tome što su se oni čuli, ali nemoj lagati, ajde molim te nemoj lagati. Bandić u tom razgovoru nju zove „šeficom“ te se veseli trenutku kada će ju konačno „ustoličiti“ pa da ju može i „službeno zajebavati“. Pavla Šušković nije znala ni reći poznaje li se njezina majka s gradonačelnikom. Pa dobro Pavla nemojte vrijeđati našu inteligenciju. Ne možete ne znati zna li se vaša majka s gradonačelnikom. Nije riječ o tamo nekom susjedu, kumici s placa ili rođakinji rođaka iz sedmog koljena. Dajte službeno molim vas od**… Pusa, bok. Tako se i vi (ne)razgovarate s gradonačelnikom.

Milkica Macan je izjavila kako niti ona niti njezin muž nisu u srodstvu s Bandićem. Dvaput je to ponovila, ali nekim čudom se uz pomoć sutkinje sjetila kako je sestra Milana Bandića strina njezinog muža. Ej Milkica, dajte se uozbiljite. Pa ne radi se o meksičkoj sapunici gdje su obiteljski odnosi toliko zamršeni da je djed sebi unuk, a mladenka suprugu ujedno i polusestra po majci koja je druga supruga djedova unuka.

Ne možeš biti toliko kratke pameti i ne znati da je sestra Milana Bandića strina tvom mužu. Milkica nije bila ni sigurna na kojem je točno radnom mjestu prvo radila. Caffe kuhinja – nešto. Pomoćni – nešto. Kuhanje kave – nešto. WTF?! Nešto. Milkica je jedna od rijetkih koja je ostvarila američki san u Hrvatskoj.

Milkica je svima pokazala kako se radom, odgovornošću i disciplinom može napredovati i uspjeti.

Dijeljenje sakramenata u zagrebačkoj sudnici

Spomenuo sam ranije i koeficijente i istaknuo kako su bitni. U zagrebačkim službama i te kako. Postoji nekoliko stotina razloga za to. Zrinka Majerović je zaposlena na radno mjesto posebnog savjetnika za ljudske resurse s koeficijentom 5,20 i plaćom od 14900 kuna. Činjenicu da je radno mjesto izmišljeno upravo za nju i da je trebala raditi s koeficijentom 4,80 za plaću od 14000 kuna ostavimo po strani na trenutak.

Način razgovora i pregovaranje oko koeficijenta primjereniji je tržnici nego ozbiljnim službama ozbiljnog glavnog grada ozbiljne države. Akcija, 3 za 10. Tri platiš, četvrti gratis. Evo susjed, dobra kila i po´. Koeficijent poznat. Za posebnu savjetnicu - posebni uvjeti. Ispod pulta. Samo dobra roba. 5,20. Skoro pa petnaest somova. Od ljudi na odgovornim funkcijama u gradskim službama očekuješ ipak malo više koncentracije i suvislosti, ali vjerujem da nije lako preznojavati se na stolcu za svjedoke dok te istovremeno ispituju sutkinja i USKOK.

Robert Ljutić se skroz zbunio pa se nije mogao sjetiti radnog mjesta na kojem je radio. Bez srama je posegnuo za papirićem ne bi li pročitao svoje radno mjesto, ali sutkinja ga je prekinula, spriječila ga da se osramoti do kraja i rekla mu da radi na radnom mjestu „višeg stručnog referenta za odnose s građanima u odsjeku za građane službe za informiranje u uredu gradonačelnika“. „Biće to“ – potvrdio je Robert. Isti je na raspolaganju imao i auto na raspolaganju dvadeset i četiri sata, ali ne zna tko mu ga je dao. Koeficijent nepoznat.

Zajedničko svjedocima je bilo to kako se većina njih ne može sjetiti, ne znaju znaju li se njihovi roditelji s gradonačelnikom, a nisu ni sigurni za rodbinske veze. Nisu sigurni ni za radno mjesto koje su obavljali – pa dobro kakav to čovjek moraš biti da primaš dobru plaću, a ne znaš na kojem si radnom mjestu. Meni se to u mom radnom vijeku još nije dogodilo. Nikad, a imam više od dvadeset godina radnog staža.

I da sam dobio službeni auto na korištenje, vjerujem da bi znao koja dobra duša unutar firme mi je to omogućila. Oni ne znaju, a znali su prihvatiti radno mjesto, koeficijente, napredovanja, povlastice. I kad je zagustilo, kad su se našli na klupi za svjedoke svi su se redom odrekli Bandića, poznanstva s njim i bilo kakve povezanosti. Sudnica je povremeno podsjećala na crkvu jer je cijela atmosfera podsjećala na sakrament krštenja. Odričeš li se Bandića, svih djela njegovih i svega zavođenja njegovog? Odričem.

Ova zemlja ne može dalje dok su uhljebi na listama

Tko o čemu – Bandić o poštenju. Izbori su iza nas i neka i sada će neko vrijeme biti mir jer su ovi EU izbori uzburkali duhove. Od toga kako je biti Srbin u Hrvatskoj pa nadalje, ali i u ovoj utrci Bandić je pobijedio. Ne mislim na izborne rezultate nego na količinu predizbornih gluposti koju su nam servirale pojedine opcije. Bandić je pobijedio u ovom srazu „najboljih od najboljih“ izjavom kako ova zemlja ne može dalje dok su uhljebi na listama.

Izjaviti kako ova zemlja ne može dalje dok su uhljebi na listama je vrlo hrabro i smiono pogotovo kada ovakva jedna izjava bude izgovorena iz vaših usta, a vi ste upravo nakon te izjave masno pljunuli u zdjelu iz koje jedete. Da, ova zemlja ne može dalje dok su uhljebi na listama, ali vi ste ti koji ste osvojili prvo mjesto u zapošljavanju uhljeba. Ili mi svi koji imamo muda i ostali smo u ovoj napaćenoj zemlji, za razliku od mnogih koji su sreću potražili u Njemačkoj i Irskoj, krivo percipiramo pa je u aferi Agram osumnjičeni neki drugi Milan Bandić.

Da vam otvorim oči, taj neki Milan Bandić koji se pojavljuje u sudnici kao da vam je brat blizanac. Nešto preskače i opako ide u krivo, ali vjerujem da nisu opet mediji ti koji su krivi i kako su mediji opet napravili priču i aferu tamo gdje je nema. Ili je to opet neka „konstrukcija“. Konstrukcija je nova riječ koju u posljednje vrijeme vrlo rado koriste svi političari povezani s aferama kojih ne nedostaje i jako su sretni što ju imaju. Zamijenila je „insinuaciju“ i „špekulaciju“ kao i već pohabanu i izlizanu „neka institucije rade svoj posao“.

Kao jedna od parola koja se pojavila na vašim plakatima za izbore bila je i „Birajte sposobne, a ne stranački podobne.“ Slažem se sa svakim slovom u ovoj rečenici. Potpisujem. Da razjasnimo, potpisujem rečenicu - ne zaokružujem glasački listić. I ideja staviti na listu dvanaest kandidata od kojih je samo jedna iz redova vaše stranke je ok. Furamo se na sposobne, a ne podobne, ali šteta.

Građanska solidarnost

Na tom popisu svoje mjesto našli su i Bienenfeld, Štern, Jurčić, Rusak, Možnik, Miličević… Sve redom obrazovani ljudi i stručnjaci u svom području rada, ali pokvarili ste mi ih. Možda sam u krivu i vjerujem kako ima onih koji se neće složiti sa mnom, ali više ne vjerujem niti ovima sposobnima s liste jer podržavaju osobu koja se ponaša onako kako se jedan političar na čelu milijunskog grada ne bi trebao ponašati.

O nekima s vaše liste sam imao i dosta visoko mišljenje sve do trenutka dok ih nisam vidio na popisu. Na listi koja ima isti nazivnik. Nazivnik u obliku vašeg prezimena i svih afera u kojima se vaše prezime pojavljuje kao prezime osumnjičenog/okrivljenog… Sorry, ali za mene su izgubili kredibilitet. Prošlog vikenda u Samoboru je vaša stranka uoči predizbornih aktivnosti dijelila kremšnite. Razdragano mnoštvo u društvu nekih vaših kandidata veselo je trpalo ovu najfiniju samoborsku kremastu poslasticu u svoja usta.

I da napravite na tisuće drugih dobrih i pozitivnih stvari kao čelni čovjek grada - ok. Pohvaljujem, klanjam se, podržavam ali to je posao gradonačelnika. Za sve ovo ostalo što izaziva i najmanju sumnju „institucija koje rade posao“ imam nultu stopu tolerancije. Ne postoji. Nema je. I gorljivi sam i glasan kritičar ovakvih stvari.

Sretan sam što ne živim u vašem gradu, a kojeg toliko volim i koji mi je dao toliko mnogo. I nezaboravne srednjoškolske dane, i fakultetsku naobrazbu. Na stotine dobrih provoda s dragim ljudima, gospoju… Zaista mnogo toga. Sretan sam što ne živim u Zagrebu samo iz razloga što ne plaćam prirez i ne sufinanciram sve Pavle, Milkice i Zrinke s dobrim koeficijentima, službenim vozilima i svim ostalim beneficijama koje plaćaju svi ostali građani Zagreba.

Ako se nešto mora priznati, ona je to građanska solidarnost Zagrepčana jer svojim nemalim prirezom od 18% i te kako potpomažu ovu sramotu. Nadam se samo kako će se skupiti neka kritična masa onih koji će uspjeti nešto pokrenuti u Hrvatskoj, koji će na politiku gledati kao na poziv, a ne kao privatnu prćiju i osobni bankomat. Dok se to ne dogodi, idemo dan po dan, aferu po aferu u nadi za boljim sutra.

Fotografija: Vedran Tolić 

O autoru:

Domagoj Knežević. Rođen ne tako davne 1980. godine u Sloveniji. Zbog tog geografskog detalja sam danas česta meta fora, pošalica i doskočica na račun Slovenaca. Mater odgovorno tvrdi da sam bio dobro dijete tamo negdje do srednje škole kada me šusn'o pubertet pa je pridjev „dobro“ zamijenio neki drugi, ali ostanimo umjereni za sada. Pratite me na blogu i na Facebooku.