Dočekali smo 2018., ali živimo li doista u svojem vremenu?

Ljepše je i lakše živjeti u prošlosti. Vodiš davno završene ratove, ne izlažeš se nikakvom riziku, pomičeš olovne figurice vojnika po zemljovidu, prekrajaš povijest, dobivaš izgubljene bitke. Hrvatska, i cijela regija, žive u 1991., 1995., 1941, 1945., samo ne žive u sadašnjosti.

Mi se bavimo Jugoslavijom, komunizmom, Titom, pozdravom “Za dom spremni”, zazivamo izgubljene harmonije, dirljiva jedinstva...

Nijedna od tih tema nije, zapravo, aktualna. Totalitarni sustavi iz prve polovice prošlog stoljeća nisu ponovljivi. Komunizam naročito nije. Golema snaga te utopije nepovratno je potrošena u povijesnom projektu koji je propao. Ekstremni nacionalizmi su mogući, kao i uvijek, ali ne na način viđen 1930-ih i 40-ih.

Demografske, industrijske i poljoprivredne činjenice danas su dramatično drugačije nego onda. Primjera radi, Njemačka je 30-ih imala “viškove” stanovništva, određivane prema rasnim kriterijima, kojega se htjela riješiti. Iz agrarne prenaseljenosti nastala je i teorija o životnom prostoru koji treba povećati. Njemačka danas ima manjak stanovništva. Godišnje, ta industrijska velesila ima manjak od 900.000 radnika.

Ona će “posaugati” cijelu jugoistočnu i istočnu Europu jer je između održavanja etničke čistoće i punjenja mirovinskih fondova izabrala ovo drugo. Ako Hrvatska ne nađe adekvatne odgovore na te izazove, ostat će, kao i druge zemlje regije, pustinja.

Gdje treba tražiti odgovore? U sferi razvoja. U projektima. U promjenama. Hrvatsku je moguće pretvoriti u veliko gradilište koje će rasti po stopama od 6 do 10 posto godišnje. Hrvatska može biti zemlja imigracije, a ne zemlja egzodusa. No za početak trebamo početi voditi bitke na suvremenim bojišnicama.

Bitku s deficitom dobivamo, sad treba napasti indolenciju, birokraciju, etatizam, uhljebizam, ksenofobiju, korupciju, podobništvo... Taj će posao započeti kritička javnost jer Vlada neće sama sebi potkopavati temelje.