Ella Dvornik: 'Otiđite van, ali znajte, i ovdje se vrijedi boriti!'

Otišle smo kao što mnogi sada odlaze u Irsku i na Island. Neki dan bas čitam na 24sata iskustva nekog čovjeka koji je otišao na Island i kako je oduševljen njihovim sistemom. Vidjelo mu se u tekstu da je čovjek zaista sretan, a zatim se javio čovjek koji, eto, i nije bio toliko sretan pa je nastala jako bolna rasprava oko toga gdje je bolje.

Pa evo, da vam ispričam kako je meni bilo pet mjeseci u Danskoj i to doslovno od dobrog do lošeg, pa si vi mislite.

Ja sam tamo otišla s jednosmjernom kartom, preko interneta sam se aplicirala za posao, a toliko sam htjela otići da sam rekla poslodavcu da dolazim i da ću dva tjedna raditi besplatno pa ako im se svidim neka me ostave, a ako ne - odlazim. Mojim poslodavcima je to bilo i super i grozno u isto vrijeme, jer su znali da po danskom zakonu ja nikako ne mogu raditi besplatno. Uspjeli su mi i srediti smještaj. Smještaj koji sam ja, naravno, plaćala, a djelila sam ga s još deset expata koji su živjeli u Copenhagenu, sve žene, naravno.

Kad sam avionom stigla u Copenhagen, dočekala nas je jedna od menadžerica tog bara. Bila je pristojna žena, simpatična, ali i pomalo hladna. Small talk nije baš funkcionirao pa smo se osjećale malo nelagodno, ali u isto vrijeme i super. Odvela nas je do tog stana gdje smo privremeno plaćale sobu jer si nismo mogle priuštiti da iznajmimo stan u Copenhagenu, a i stanova u Copenhagenu baš i nema, ali do toga ću doći kasnije.

Moj motiv za odlazak nije bio samo da odem i radim nešto. Moj tadašnji dečko je radio u Malmöu, jer je to ljeto otišao trbuhom za kruhom i rekao je da se ne želi vratiti, a ja sam pokušala sve da odem i da mu budem bliže, jer život u Zagrebu bez njega nije imao puno smisla.

Kad smo došle u taj stan, on je imao svega 100 kvadrata, jednu kuhinju, dnevni boravak i 3 spavaće sobe… Nas je sveukupno bilo 12. U svakoj sobi nas je spavalo 4, a imale smo krevete na kat. Neke cure tamo su konobarile ili u restoranima ili u casinu, a neke su radile u hotelima. Sve su bile strankinje, uglavnom Rumunjke, Čehinje… Krevet nas je svaku koštao 2500 danskih kruna mjesečno što je u principu 2500 kuna. 2500 kuna je svaka morala platit da dijeli stan s ostalih 11 i čak nismo imale vlastite sobe, već krevetić na kat. Nije bilo ni ormara, a mi smo došle s malim koferčićima i ponijele smo udobnu odjeću u kojoj možemo raditi. Ja sam u novčaniku imala svega 900 kruna (oko 900 kuna), to je sve što sam imala i što sam ponijela iz Hrvatske. Nisam imala ni kartu za natrag, nisam imala ni mobitel jer mi se moj pokvario, a nisam imala novaca za novi. Imala sam neki stari mali tablet, koji je tu i tamo radio i preko njega sam se spajala na Wi-Fi i javljala mami kad sam mogla.

Moja prijateljica i ja smo otišle u dućan u blizini kupit si nešto hrane da imamo za taj tjedan i u vrlo brzom roku je otišlo tih 900 kuna. Isti dan navečer smo išle na posao. Došle smo u bar oko 19, radile smo večernju smjenu, menadžer nam je par sati pokazivao što sve trebamo raditi i mi smo kimale glavom iako ni jedna ni druga nismo imale iskustva. Menadžer je rekao da svi pričaju engleski jer uglavnom dolaze stranci i da nam danski ne treba. Uzeo je naše putovnice i rekao da će nam ih vratiti sutra nakon što nas prijavi. Večer je prošla super. Ostali konobari i konobarice su nas dobro prihvatili, zanimalo ih je od kuda smo i zašto smo došli u Kopenhagen. Ispitivale smo ih o životu tamo i ostalim stvarima. Tu večer smo radile negdje do 2 ujutro, zatim smo se u baru presvukle (nosile smo uniforme) i otišle na metro.

Metro nas je vozio na skroz zadnju stanicu jer nam je tamo bio naš krevet od 2500 kuna. Kvart se zvao Vanlose, a naš je stan bio iznad korejskog restorana. Zvuči idilicno, što ne? Idući dan smo se probudile zbunjene, mislim da smo zaboravile da se nalazimo u drugoj državi, uzbuđeno smo se ustale da odemo vidjeti šta ima po gradu. Bio je 10.10. Kopenhagen je bio vjetrovit i hladan bez zraka sunca, ali mi smo hodale okolo i bile smo vesele. Ulazile smo u dućane, promatrale ljude i bilo nam je jako zanimljivo. Provele smo cijeli dan u gradu i onda smo na trgu Gammeltorv našle jedan bar koji se zvao Bar 7.

Tamo smo upoznale Elliotta koji je inače Englez i s njim smo se sprijateljile, tijekom tih 5 mjeseci Elliott je bio naš prijatelj kod kojeg smo odlazile na piće prije posla. Plaća nam je bila max. 40 000 kruna, ili 40 000 kuna… Toliko smo znale zaraditi ako bi nam ostavljali napojnice, a bilo je dana I kada smo zaradile manje jer smo si smjele uzeti jedan dan extra slobodno, ili odraditi pola smjene. Bilo nas je dovoljno zaposlenih pa nije stvaralo problem. Imale smo i  opcije da radimo vikendom prekovremeno, pošto je vikendom to bio i noćni klub i za svaki extra sat smo imale extra satnicu. Većinu vremena smo provele radeći, tako da nismo imale prilike potrošiti novac.

Prijavljene smo bile u nekoliko sati od dolaska. Dobili smo danski CPR broj, iliti naš OIB, a novce smo mogle primati ili na ruke ili na karticu u danskoj banci. Odabrale smo opciju na ruke, a isplaćivali su nas tjedno. Svaki tjedan sam imala skoro 10 000 kuna. Išla sam u Malmö kad sam htjela, jela sam što sam htjela, kupovala sam što sam htjela, nisam se nikada osjećala tako kako sam se osjećala tada. Mislila sam da sanjam, da to nije moguće, da je Danska obećana zemlja… Bila sam u krivu. Danska nije jedina zemlja koja ima takav sistem, postoji mnogo drugih mjesta di se osjećate kao ljudi kada radite i živite.

Najlakše je nekome reći da je izdajnik i ‘’Šta ne ostane tamo’’. Nigdje nije savršeno. Kopenhagen je skup, hladan i mračan i ljudi nisu isti kao naši. Mentalitet nije isti, i nije nam se svidjelo baš sve tamo. Htjele smo živjeti u svojem stanu, a ne dijeliti ga s deset drugih ljudi, htjele smo biti doma, htjele smo na kavu sa svojim prijateljima, ali nismo imale taj mali luksuz. Nismo više mogle ispijati kave satima, niti se žaliti, već smo došle i radile smo i prilagodile smo se kulturi u kojoj smo se nalazile, ali imale smo puno više nego ljudi koji to sve isto i duplo teže rade u Hrvatskoj.

Slale smo novce doma, imale smo prijave, plaćale smo puno veći porez na naše plaće, ali smo imale i puno više pogodnosti, a više nam je i ostajalo. Nije nam bilo nimalo žao. Mogle smo otići u H&M i napuniti vrećice bez da smo gledale koliko što košta. Šokantno je da je kod nas tako nešto luksuz koji ima manjina, a kod njih je to najnormalnija stvar. Žene na biciklima nose Hermes vrećice u kojima se nalaze torbe od 50 000 kuna. Ne voze skupe aute već voze bicikle.

Nema razlike među ljudima, svi si mogu sve priuštiti. Muškarci ne prilaze ženama, već žene prilaze muškarcima. Mnogo je stranaca živjelo i radilo tamo, i mnoge smo upoznale. Nitko nas nije gledao čudno jer smo ‘’došle uzet im njihova radna mjesta’’. Nitko. Dolazile smo doma avionom jednom ili dvaput mjesečno.

Teško je prilagoditi se tako stranom mjestu, kada imaš naviku živjeti negdje gdje je klima drugačija, gdje su ljudi drugačiji. Kopenhagen nije grad u kojem sam se ja vidjela da stvaram život, nije sve bilo med i mlijeko. Nisam umrla i stvorila se u raju, jedino što sam tamo imala, a doma nisam, je ta financijska neopterećenost koja mi je mnogo značila. Nisam morala gledat što ću si kupiti od hrane niti od odjeće, i to je ono sto me činilo opuštenom i slobodnom. Imala sam osjećaj da mogu sve. Mogla sam uložiti novce u nešto, mogla sam birati. Nakon pet mjeseci sam odlučila da je vrijeme za nešto novo, u međuvremenu sam i radila neke druge stvari, kao naučnik u Sonyju, što mi je bio part-time job i bio je glazbeni što mi se jako svidjelo.

Tamo mi nije bilo lako kao što mi je bilo u Danskoj. Papirologija je bila puno zahtjevnija i morala sam se puno pomučiti, nekoliko puta sam se već skoro bila vratila u Dansku ili doma. Ubrzani naporni sistem me slomio, nisam bila spremna. Život me nakon toga odveo u neke druge smjerove, i možda da nisam otišla vidjeti kako je bilo vani, ne bih danas radila to što radim.

Mi imamo puno više nego što imaju Danci i Englezi, imamo lijepu klimu, divnu obalu, predivnu povijest i arhitekturu. Opušteni smo, imamo obiteljske vrijednosti, privrženiji smo i puno strastveniji, a svaki dan seremo po svemu što imamo i ne borimo se za ono što je naše. Puštamo da nas gaze, da rade budale od nas. Kad je prosvjed sjedimo doma i gledamo ga na Fejsu, nismo politički obrazovani, nemamo snage boriti se protiv vlasti, i tugujemo… A imamo više nego ostali, i možemo biti i bogatiji i sretniji, a ne trudimo se. Nismo pastiri, nego ovce. Četiri godine je prošlo od kada sam otišla, i ima već neko vrijeme da sam se vratila.

Da uživa u klimi, i toj maloj vikendici na Braču gdje sam ja provela svoje djetinjstvo, ali znam da ako se ništa ne promijeni, da će i moje dijete posao tražiti vani, daleko od Hrvatske i da će žaliti za svim divnim stvarima od doma za kojima sam ja isto žalila. Samo se nadam da će svi ljudi koji su otišli, vratiti se doma s tim stranim zanjem i navikama i promijeniti neke stvari kod nas, jer svi mi zaslužujemo živjeti kvalitetno u našoj drzavi, i zaslužujemo imati iste prilike kao i ostali, da živimo sretni u svojim gradovima, a ne u strahu od gladi i neimaštine.

Svi Hrvati mogu živjeti ko bubrezi u loju, ako shvate da su vrijedni i da mogu. Jer znanje i odgoj koji mi imamo, vani ne postoji, i zato naše ljude cijene kao radnike van Lijepe naše. Mnogo ljudi koji sada žive i rade vani će vam reći da im je tamo bolje, ali isključivo i samo zbog financijskog stanja, zbog ničeg drugog. Sve što imaju vani možemo i mi imati doma. Sve što imaju vani, mi već imamo, samo dopuštamo uhljebima da nam oduzimaju previše, i mi, nažalost, ne pitamo - zašto?