Prije samo tri dana Tomislav Karamarko je poručio da na čelu Vlade treba stajati političar. Pa je jučer HDZ najavio da će za novog mandatara predložiti Zdravka Marića, ministra financija koji nije čak ni član HDZ-a
Prije samo tri dana, perioda koji u hrvatskim političkim okvirima izgleda poput vječnosti, Tomislav Karamarko poručio je sljedeće: "Premijer mora biti političar i pokriti širi aspekt pitanja".
Pa je onda HDZ jučer za novog mandatara predložio Zdravka Marića.
Sadašnjeg ministra financija, ekonomista i financijaša, čovjeka koji nije član HDZ-a, niti je bio na ikakvog izbornoj listi na prošlim parlamentarnim izborima. Čovjeka koji, kako god široko uzeli, jednostavno nije političar.
Niti bi se od njega moglo očekivati da, kako reče Karamarko, "pokrije širi aspekt pitanja".
E sad, ili Karamarko ne zna što govori ili HDZ više ne mari za ono što Karamarko govori. Ili su tri dana dovoljna da se zaboravi što se govorilo.
Uglavnom, HDZ za premijera predlaže novu verziju Tima Oreškovića.
Onog koji također nije zaradio niti jedan glas hrvatskih građana, ali barem barata znanjem hrvatskog jezika. Koji, baš poput Tima, dolazi iz korporativnog sektora: Orešković iz Teve, Marić iz Agrokora. I koji u političkom životu ne predstavlja nikakav bitan faktor, kao što ga nije predstavljao ni Tim "Lame Duck" Orešković.
Telefonski mandatar
I kao što je Tim imao tri sata vremena da prihvati dužnost predsjednika Vlade, Marića je Predsjedništvo HDZ-a na telefonskoj sjednici potvrdio za novog mandatara. Posve u skladu s praksom funkcioniranja ove hrvatske Vlade.
Tako HDZ, stranka koja se hvali da je najveća u zemlji, ponovno ne postavlja političara za premijera, ponovno ne postavlja čak ni svog člana, premda u procesu skupljanja podrške ne računa na Most koji je svojedobno stavio veto na Marićevo imenovanje ministrom financija.
I svejedno ne ide s političarem kao mandatarom: ni s predsjednikom stranke, pa čak ni s novopečenim glavnim tajnikom Ivanom Domagojem Miloševićem. Kao da u HDZ-u više nema političara. Naravno, sve to pod uvjetom da je uopće HDZ taj koji predlaže premijera.
Marićevo ime osvanulo je u javnosti samo par dana nakon što je Ivica Todorić u jednom od rijetkih javnih istupa, opravdano upozorio kako u Hrvatskoj postoje važniji problemi od političkog prepucavanja.
Hrvatska, dakle, sve manje sliči na državu, a sve više na korporaciju kojom moraju upravljati menadžeri i ekonomisti. Konkretnije, na državu u stečaju nad kojom upravljanje preuzimaju svjetski i domaći financijaši.
Premijer koji to nije
Ovoga puta, za razliku od perioda prije šest mjeseci, znamo što možemo očekivati od potencijalnog premijera. Marić će nastaviti tamo gdje je Orešković zapeo: rješavanje duga, smanjivanje deficita, rasprodaja imovine, privatizacija, racionalizacija, kresanje i rezanje. I naravno, investicije, na kojima je čak doktorirao.
Ali, za razliku od Oreškovića, novi mandatar ne bi se smio pačati u premijerske poslove. Nema politike, nema tajnih službi, nema prkošenja šefu HDZ-a, nema pozivanja na ostavke, nema tajnih sastanaka po stanovima i sličnih ekshibicija. Nema Crkve, nema Pašalića.
Pa što ako ima Todorića? Ne bi bio prvi vlasnik korporacije koji njeguje specijalan odnos s premijerom.
Eventualni premijer Marić neće biti političar, iako je Karamarko poručio da nema stručnijeg premijera od političara. A tko će onda politički voditi Vladu?
To je HDZ-u trenutno manje bitno. Puno je bitnije da se tog posla ne prihvati sam premijer. I da HDZ-ova Vlada uspije nekako preživjeti ovu krizu, opstati na vlasti i riješiti se Mosta.
Politički autoritet koji to nije
Međutim, ovim imenovanjem ne samo da će Vlada dobiti korporativnog premijera, nego bi se politička nestabilnost mogla nastaviti. A upravo je ta politička nestabilnost odgovorna za ekonomsku i financijsku nestabilnost, za pad kreditnog rejtinga, za rast kamata na tržištu obveznica, za lošu investicijsku klimu...
Koje garancije Marić može dati stranim financijskim institucija, Bruxellesu, MMF-u, Svjetskoj banci, pa i samom Agrokoru, da će upravo on stabilizirati situaciju, obuzdati političke ratove i sukobe, pomiriti frakcije, zaustaviti afere, nametnuti svoj autoritet?
Kako će on odgovarati stranim medijima kad budu postavljali pitanja o fašizaciji, klerikalizaciji, svjetonazorskim udarima na društvo i slično? Neće valjda poslati Miru Kovača da im to objasni?
Taj toliko žuđeni politički autoritet Zdravko Marić nema, kao što ga nije imao ni Orešković, pa čak ni onda kad se grčevito trudio izgraditi ga. Marić nije formalno čak ni član HDZ-a, a upravo o HDZ-ovoj većini trebao bi ovisiti u parlamentu.
Stoga je Karamarko u pravu, kao što je prije toga u pravu bio i Zoran Milanović. Premijer mora biti političar ili osoba s političkim autoritetom, naročito u ovakvim koalicijskim okvirima ili, kako tvrde neki, "čudovišnim konstrukcijama".
Ovako, korporativni premijer poslužit će politici kao "smokvin list" iza kojeg će se skrivati svoje afere, odrađivati svjetonazorske reforme, provoditi ideološke udare, nametati politiku, reklamirati reforme... I digitalizaciju.
