SDP nasušno treba novog predsjednika, a Ivo Josipović novu poziciju predsjednika. Je li izgledna varijanta prema kojoj bi bivši šef države preuzeo vladajuću stranku?
Zoran Milanović je izgubio još jedne izbore, četvrte ili pete u nizu, prestali smo više brojati, te tako dodatno prokockao ono malo kredibiliteta kojeg je još imao.
Ivo Josipović je dobio otkaz na Pantovčaku.
Taj isti Josipović je godinama bio siva eminencija SDP-a, predsjednik stranke u sjeni, rame za plakanje Milanovićevim disidentima, vođa antimilanovićevskih frakcija...
I još važnije, Josipović je taj koji misli da može nagovoriti Mirelu Holy da pristane na koaliciju SDP-a i ORaH-a kojoj je Milanović u ovom trenutku prepreka, a na papiru izgleda kao pobjednička koalicija na predstojećim parlamentarnim izborima.
No, je li to ono što SDP-u treba? Treba li mu Ivo Josipović da zamijeni Zorana Milanovića? Treba li jednog gubitnika nadomjestiti drugim gubitnikom?
Predsjednik bilo čega
Ova kombinacija dugo se mota po glavama nekih grupa nezadovoljnika u SDP-u, a sigurno je usađena i u svijest Ive Josipovića, kao rezervna varijanta u slučaju poraza kojeg je doživio u nedjelju. Ako već neće biti predsjednik države, neka onda makar bude predsjednik stranke, Vlade, bilo čega.
Povratak na fakultet zvuči gore od dijeljenja sobe sa Stipom Mesićem u Grškovićevoj ulici. Sa Sašom Perkovićem da im miješa pića.
Uglavnom, u SDP-u panika jača zajedno s rezignacijom.
Porazi se redaju jedan za drugim i sljedeći na redu je predviđeni poraz na parlamentarnim izborima, a oni koji žele mijenjati stvari ne vide kadrovsku opciju koja bi povukla ručnu na mokrom kolniku i okrenula stranku u drugom smjeru.
Je li Josipović doista zamjenik Milanovića?
Josipovićeve reference
Pogledajmo malo njegove reference. U stranku se učlanio neposredno prije nego što se iščlanio, a prvi puta se iščlanio još 1994. godine jer je mislio da je Ivica Račan bio preblag prema Tuđmanu. Da bi onda, što je zanimljivo, Josipović na ovim izborima izbjegavao govoriti o lošim Tuđmanovim stranama, eufemistički ih nazivajući "nedobrima".
Zatim, na izbore je izašao dvaput, jednom izgubio. Stranku nije vodio nikad, a Ured predsjednika je vodio tako da se nije znalo tko pije, a tko plaća.
Kampanju je također vodio loše, izgubivši izbore od političarke koja se donedavno smatrala osobom iz "trećeg ešalona HDZ-a". Promašio je slogane, promašio je program, promašio je ljude.
A usprkos savjetima nekih ljudi, prihvatio je predsjedničku kandidaturu SDP-a, da bi se već u nedjelju navečer krenuo izvlačiti na to da ga je premijer Milanović došao glave. Nije jasno zašto je onda pristao biti njegov kandidat.
I potom se u kampanji naslikavati s Mirelom Holy.
Promašene procjene
Ni Josipovićeve političke procjene nisu bile baš na mjestu. Sjetimo se podrške kandidaturi Miranda Mrsića na unutarstranačkim izborima u Zagrebu, koja je neslavno završila. Sjetimo se podupiranja Nikice Gabrića koji je politički krahirao. A nije pomoglo ni vrdanje s ORaH-ovim programom u kampanji, ni okretanje od ljevice ni pokušaj ulagivanja svima, od branitelja do Crkve.
On nikad nije bio političar, mnogo puta je pokazao da nema ni politički instinkt, a mogao se nametati kao alternativa Milanoviću dok je bio u poziciji moći na Pantovčaku. Sad je postao gubitnik kao i on.
Ako ne i veći.
Je li to doista ono što SDP treba? I ako ne, koje mu opcije onda preostaju?
U političkim krugovima vrti se poštapalica prema kojoj ona stranka koja prva promijeni svog predsjednika - Milanovića ili Karamarka - dobiva izbore. I to je sigurno popularan stav među socijaldemokratima.
Oni vjeruju da bi sam Milanovićev odlazak homogenizirao stranku, zbio redove, vratio povjerenje birača, ohrabrio neutralne, umirio koalicijske partnere, pa i zbunio protivnike koji svoju taktiku planiraju upravo na udaru na Milanovića, znaju ća još nije izgubio onaj koji je s njim započeo rat.
I taj odlazak, ako je on doista ključan, za SDP je potreban prije izbora, više nego nakon njih.
Tko umjesto Zoke?
I ako sad stavimo na stranu također važno pitanje tko bi bio taj koji bi krenuo u rušenje šefa stranke prije izbora, kojom procedurom i uz čiju podršku, ključno je pitanje tko bi ga naslijedio.
Zlatko Komadina se već ponudio, ali navodno tek nakon izbora, Tonino Picula kaže da "nikad nije bježao od teških odluka", ali kad do tih odluka dođe, on bježi što dalje, a trećeg kandidata još nema na vidiku.
Može li to biti Ivo Josipović?
Je li on taj koji bi, eventualno, u nekoj zasad nezamislivoj kombinaciji, mogao odvesti SDP do pobjede? Je li on taj koji će krenuti u reformu cijele stranke ili pak ostaviti status quo?
SDP je 2007. godine, nakon nagle smrti Ivice Račana, već promijenio predsjednika neposredno uoči izbora. Mladi Milanović uzeo je Ljubu Jurčića za ruku i poveo ga prema gubitku navodno već unaprijed dobivenih izbora. Bilo bi stoga ironično da on odstupi prije ovogodišnjih parlamentarnih izbora i poznavajući njega, odnosno njegovu prgavu odlučnost da spasi svoju karijeru, on to sigurno neće učiniti.
A stranka, ovakva kakva je, gotovo sigurno neće riskirati udar na predsjednika i premijera u izbornoj godini.
Više će se okupiti oko svog predsjednika, svojih fotelja, sinekura i privatnih interesa, i pokušati ove jeseni izboriti ono što najviše mogu na izborima.
Dakle, veoma je teško, praktički nemoguće, očekivati da će se bilo što dramatično događati u SDP-u prije parlamentarnih izbora. Može li tako SDP nekako sačuvati vlast, to je opet drugo pitanje.
Međutim, posve je izvjesno da Ivi Josipoviću nakon otkaza na Pantovčaku ne preostaje drugo da opet sjedne na obalu rijeke i strpljivo čeka da rijeka donese leš njegova neprijatelja.
