Nema političke truleži bez daška špijunskih intriga. Zato smo jučer slušali Karamarkove apele tajnim agentima, optužbe HDZ-a da premijer uzurpira represivni aparat i gledali Petrova kako ide u premijerov stan.
Kakav bi to raspad vlade bio da nema špijuna i tajnih agenata, praćenja i prisluškivanja, bježanja i skrivanja?
Ili preslagivanja po stanovima?
Tim više ako je jedan od glavnih aktera Tomislav Karamarko, ako je u igri stranka na čijem su vrhu dvojica bivših šefova policije i tajnih službi, uz asistenciju još jednog bivšeg ravnatelja SOA-e privremeno na mjestu ministra obrane, ako se radi o koaliciji sa čovjekom koji već godinama govori da ga prate i prisluškuju, kao i o vlasti koja je formirana zahvaljujući tajnoj snimci sastanka u Vladi.
Nema, dakle, prave političke truleži bez daška špijunskih intriga.
Ovo čemu sada svjedočimo sve više podsjeća na Johna Le Carrea u Nepokorenom gradu.
Pogotovo nakon što se potpredsjednik Vlade sastao s premijerom u njegovu privatnom stanu. Kao da gledamo mlade ilegalce. Da ne kažemo skojevce.
No to je lajtmotiv koji prati ovu vlast još od izbora.
Tajni sastanci
Sjetimo se konspirativnog sastanka Prgometa i Milanovića u Kotromanovićevu stanu bez zastora. Sjetimo se konspirativnog sastanka Petrova i Karamarka u hotelu blizu Metkovića. Sjetimo se ničim potkrijepljenih žalopojki Bože Petrova da ga prate i prisluškuju.
"Pozdravim ih na telefon svako toliko, pozdravim smjenu koja radi i poželim im dobar dan", pohvalio se nedavno potpredsjednik Vlade, isti onaj koji se jučer sakrio u Oreškovićevu stanu jer se očito nije osjećao sigurnim u Banskim dvorima.
Sjetimo se najave HDZ-ovaca da nakon propalih pregovora o tripartitnoj koaliciji kreću "drugačije u pregovore". Pa se ukazala tajna snimka ponoćnih razgovora Mostovaca s premijerom Milanovićem u Vladi zbog koje je navodno pukao dogovor Mosta i SDP-a. Pa se ukazala naknadna medijska tvrdnja da je Kolinda Grabar Kitarović pokazala tu snimku Petrovu i nagovorila ga da ostavi Milanovića i prigrli Karamarka.
Sjetimo se, osim toga, i Karamarkovih optužbi da su ga pokrali na izborima, sjetimo se naglog i ničim argumentiranog smjenjivanja Dragana Lozančića sa čela SOA-e, uz predsjedničinu optužbu da je bio "privatni, osobni obavještajac Zorana Milanovića".
Sjetimo se Karamarkova sukoba s premijerom oko ravnatelja SOA-e, otezanja i odugovlačenja i pitanja zašto je Karamarku bilo toliko stalo da dobije tajne službe i policiju i zašto je Petrov toliko zapeo da mu to ne dozvoli.
Pa se onda jučer Karamarko opet morao služiti "indicijama" i upućivati dramatičan apel djelatnicima SOA-e, Policijskog Uskoka i drugih službi da ne sudjeluju u preslagivanjima u Vladi.
Barem ne bez njega.
Tajnoviti Tim
I kao da sve to nije dovoljno uzbudljivo, HDZ, stranka čiji su predsjednik i njegov zamjenik bivši čelnici SOA-e i MUP-a, jučer je optužila premijera Oreškovića da se bavio 'kadroviranjem u represivnom aparatu, držao političku napetost u državi u interesu stjecanja osobne političke moći, a kad je trebalo održavati važne sjednice Vlade, odlazio je u SOA-u na razgovore o kojima nije želio ništa reći svojim potpredsjednicima ni ministrima".
"Tajanstvenim sastankom u Sigurnosno obavještajnoj agenciji premijer je od SOA-e napravio politički faktor u Republici Hrvatskoj, što je nevjerojatno za jedno demokratsko društvo", navodi stranka koja je za predsjednika birala osobu, prvo predsjednika pa zamjenika predsjednika, koji su se kroz policiju i tajne službe prometnuli u politički faktor.
I čiji su zastupnici, sjetimo se i toga, na čelu s Miroslavom Tuđmanom prije dvije godine izlistavali telefonske brojeve osoba pod istragama. Primjerice, Milana Bandića.
"Ovaj potez može se tumačiti i kao uvod u pokušaj uspostave kancelarske diktature uz pomoć represivnog sustava", upozorava stranka koja je uoči izbora koketirala s idejom da svog predsjednika, duboko involviranog u represivni sustav, promovira u kancelara.
Da bi Orešković, kao nositelj te "kancelarske diktature", jučer morao održavati sastanke u svom stanu umjesto u Vladi. Zato što se bojao da ga ne prisluškuju?
Ovo je, dakle, tipični obrazac raspada ovakve vlasti.
Špijuni i sektaši
Vlasti koju čine obavještaci i policajci, u suradnji s organizacijom koja bazično funkcionira kao sekta, pod sponzorstvom misterioznih sila i sponzora...
Vlasti koja se grčevito prepire oko ovlasti nad represivnim aparatom, a raspada se oko privatnih, dobrim dijelom financijskih interesa.
I Vlade koja je navodno jučer i formalno pukla, ali se danas svejedno okupila u punom sastavu, na starom mjestu, uz osmijehe i rukovanja, kao da se jučer ništa nije dogodilo.
Ni bježanje i skrivanje po stanovima, ni najava rušenja, ni optužbe za zloupotrebu tajnih službi. I kao u špijunskom trileru: ništa nije onakvo kakvim se čini.
