Ljevica mora birati između Milanovića koji može pobijediti Karamarka i Josipovića koji spašava socijaldemokraciju, ali nije mogao pobijediti Kolindu Grabar Kitarović.
Ivo Josipović mora još smisliti ime svoje nove stranke.
Treba vidjeti hoće li to ime sadržavati broj, kao ona Bandićeva, ili će posegnuti za nekom efektnom parolom, tipa Pravi put, Treći put, Put ka sreći... Ili će odlučiti da se stranka zove kao on.
Zbog toga je u ovom trenutku još uvijek prerano upuštati se u kombinacije o tome kakve bi šanse Ivo Josipović mogao imati na predstojećim parlamentarnim izborima.
Jer, osim što ne zna ime svoje stranke, Josipović zapravo nema nikakvog iskustva s vođenjem stranke. Nikada zapravo nije ni bio političar u onom klasičnom smislu. A kad se trudio biti političar, nije mu išlo baš najbolje.
Pet godina je trošio dragocjeno vrijeme na Pantovčaku. Pokazao je da ne zna upravljati vlastitim uredom, ne zna odabrati suradnike, ne zna voditi kampanje, pokazao je da nemušto artikulira poruke, nevoljko se bori za ideje i nije sposoban izgurati nijednu ključnu inicijativu.
Pozirao kao ljevičar
Izdao je birače i iznevjerio obećanja. Pozirao kao ljevičar, a koketirao s desnicom. Promovirao pravednost, a tolerirao nepravdu. Govorio o principima, a upuštao se u kompromise.
I, naravno, izgubio izbore koje je morao dobiti.
Kako je onda uopće moguće realno procijeniti šanse Ive Josipovića u stranačkoj politici?
Kako treba shvatiti njegove poruke o socijaldemokraciji, kad najavljuje suradnju s liberalima? Ili kad poručuje da je voljan koalirati s Milanovićevim SDP-om, nakon što ga je optužio za opstrukciju i neuspješnu politiku koja ga je navodno stajala drugog predsjedničkog mandata?
Ivo Josipović nije bio previše jasan ni kao predsjednik države, pa ga je još teže ocijeniti kao predsjednika stranke.
Jer, ulazak u stranački život podrazumijeva spuštanje s osunčanog predsjedničkog perivoja protkanog paunovima, srnama i počasnim stražama, ravno u žitko blato realne politike. Istina, Josipović se u tome već nalazio kao saborski zastupnik, ali tada je imao rijedak privilegij držati se na akademskoj distanci.
Sada će sam krčiti put.
Paše mu šibicarenje
Ali opet, možemo to pogledati iz druge perspektive: ako se nije snašao u predsjedničkoj ulozi na Pantovčaku, možda će mu bolje ići ovo svakodnevno političko "šibicarenje".
Pritom mora biti svjestan jedne činjenice: ne postoji kapital od milijun glasova. To nisu bili samo njegovi glasovi, već golemim dijelom glasovi stranke kojoj on sada želi konkurirati.
Milan Bandić je na prošle parlamentarne izbore krenuo s "kapitalom" od 900 tisuća glasova iz drugog kruga predsjedničkih izbora, pa u tri izborne jedinice oko Zagreba sakupio ukupno 18 tisuća glasova.
Josipović, dakle, ne samo da ide u politiku bez predsjedničkog kapitala, već u stranačku politiku ide kao gubitnik.
I ide u posebno osjetljivom trenutku.
Spasitelj socijaldemokracije
Proteklih nekoliko godina iz redova samog SDP-a, preko birača i simpatizera ljevice i lijevog centra, uz sekundiranje analitičara i medija, krenule su optužbe da Zoran Milanović uništava socijaldemokraciju.
Zbog toga su se mnogi okretali drugim opcijama, čak i samom Josipoviću, od kojeg su očekivali da zamijeni Milanovića na čelu SDP-a, dok se premijerov rejting u stranci i javnosti sustavno topio.
I upravo u trenutku kad se članovi i dužnosnici SDP-a, zajedno s biračima ljevice, u strahu od Tomislava Karamarka počinju okupljati oko Milanovića kao jedine uvjerljive alternative povratku HDZ-a na vlast, Ivo Josipović ulijeće na političku scenu kao spasitelj socijaldemokracije.
Nudi sve ono što nije mogao ispuniti kao predsjednik države, čak ni uz pomoć premijera iz iste političke opcije, govori o onome o čemu je pet godina nepodnošljivo šutio, pa čak najavljuje spremnost na suradnju s premijerom koji ga je opstruirao i koji je, po njegovoj ocjeni, vodio neuspješnu politiku.
Nije nikakvo čudo da HDZ trlja ruke.
U problemu su opet Milanovićevi i Josipovićevi birači.
Hoće li glasati za čovjeka koji jedini može pobijediti HDZ ili za čovjeka koji kaže da može spasiti socijaldemokraciju? Ali nije mogao pobijediti ni Kolindu Grabar Kitarović...
Uglavnom, ljudi koji su pokazali što (ne) znaju dok su zajedno vodili državu, sada to žele ponoviti u nešto izmijenjenom aranžmanu.
Još samo da Josipović pronađe ime za svoju stranku i kreće punom parom.
