Mnogi me pitaju zašto sam počela s trčanjem te kako je sve to započelo. Priča nije nešto osobito zanimljiva, a razlozi su naravno, zdravstveni.

Prije nekoliko godina me počelo probadati u području srca; otišla sam kardiologu i nakon nekoliko pretraga ustanovljeno je da su bolovi zapravo uzrokovani konstantnim višesatnim sjedenjem i uslijed toga nepravilnim držanjem kralježnice. Doktor je preporučio uvođenje neke fizičke aktivnosti. U tom periodu se taman nisam bavila nekim oblikom sporta i bilo je vrijeme da mu se vratim odnosno, da pronađem vrijeme kako god znam i umijem.

Za početak sam odabrala aerobic jer je na to išlo nekoliko mojih poznanica koje su imale samo riječi hvale za trenericu. Paralelno s aerobicom sam počela i s trčanjem. Trčanje je bila zajednička aktivnost dečka i mene, a s vremenom sam počela trčati sama. Trčanje me u potpunosti ‘preuzelo’ i na aerobic se nakon ljetne stanke više nisam vraćala. Zaljubila sam se i to je bilo to. Više nije bilo natrag.

Trčanje me u potpunosti uvuklo u svoj čarobni svijet i provodila sam svaki slobodan trenutak trčeći ili čitajući o trčanju. Naravno, pretjerivala sam u početku. Trčala sam svaki dan (veliku većinu vremena). Primjetila sam da jako mnogo ljudi ima tu fazu na početku svoje trkačke avanture i smatram da je to jedna normalna pojava. Svatko (većina) ju mora proći. Nakon nekog vremena čovjek shvati da to nije baš zdravo, ali i da nije elitni maratonac iako bi žarko želio da jest.

Kada se ta ljubav počne pretvarati u ‘posao’, mučenje i tjeranje, nije dobro i zato se ja npr. nisam nikad zamarala time da stalno treniram po nekim programima koji mi nameću kada i koliko trebam trčati. Istina, ponekad je potrebno i bitno da imamo program trčanja, pogotovo ako se pripremamo za neku utrku, no meni osobno nema smisla da baš svih 365 dana u godini živim po točno određenom planu trčanja. Ima ljudi koji funkcioniraju na taj način i to je u redu. Ima ljudi koji bilježe sve trkačke aktivnosti (to radim i ja) i to je također u redu. Zapravo, ne postoji neko univerzalno pravilo. Poanta je da je to skroz subjektivna i individualna stvar i svatko treba trčati kako mu odgovara. Osim ako ste elitni maratonac: to je već drugi par tenisica. Mi smo ipak u našim rekreativnim tenkama.

Vratimo se na nezdravu učestalost. Svatko, pa i naš elitni maratonac, se odmara i odmor je nužnost i potreba. Ne možemo napredovati bez odmora i tijelo dovodimo u stanje pretreniranosti, a povećavamo i opasnost od ozljeda. Npr. najbolje trčim nakon dana ili dva dana (tri!) odmora između treninga. Skroz sam svježa i mogu i trčati brže i trčati dulje i osjećam se fantastično.
Odmor pomaže mišićima da se obnove i izgrade, obnavljaju se zalihe energije i ozlijeđena tkiva, tijelo se prilagođava na protekle napore i priprema se na nove. Cijeli taj proces možemo na višem stupnju usporediti sa snom. Ono što je san za nas ljude, odmor je za trkače (naravno, unutar tog odmora je i san, ali shvaćate što želim reći ) i morate ga uvesti u raspored.

Sjećam se da sam u početku trčala uz mobitel, slušalice i glazbu. To mi je bilo super, ali mi je nakon nekog vremena dosadilo i sva ta ‘oprema’ me počela smetati. Nije mi se više dalo to sve nositi sa sobom i boriti se istodobno sa znojem i fiksiranjem slušalica, žica i sl. Postalo mi je oslobađajuće da se samo obučem i odem na trening, bez ‘gadgeta’ i bez ikakvih zvukova osim zvuka svog vlastitog disanja. Obožavam to!

Nikad se nisam zamarala s kilogramima i mršavljenjem uz trčanje. Trčim zbog trčanja, a ne zbog mršavljenja. Mislim da nisam ni grama smršavila otkad trčim, ali sam razvila izdržljivost i kondiciju. Zapravo, uvijek isto izgledam samo se ta kilaža zbog tjelovježbe različito raspoređuje. U biti, vaga nije pokazatelj vašeg izgleda, bitniji su centimetri. Nakon nekog vremena možete imati isto kila, a npr. puno manje centimetara u struku od trenutka kada ste krenuli sa vježbanjem.

VALENTINA ĐUREKOVIĆ: U šest koraka: Kako uz trčanje održati zdravlje i vitkost?

Mnogima je čudno što izgledam kako izgledam, a trčim. Valjda u glavi imaju sliku onog elitnog maratonca s početka priče i misle da svi koji trče moraju tako izgledati. To naprosto nije istina, pogotovo u svijetu amatera i rekreativaca. Za usporedbu, primjerice, Lisa (Stublić) Nemec, naša maratonka, tjedno je trčala i do 200 km, a ja imam od 20 do 55 km tjedno, ovisno u kakvoj sam fazi (s tim da je to ponekad i manje od 20 km, a ponekad i više od 55 km tjedno). I napominjem da ima rekreativaca koji imaju puno veću tjednu kilometražu! Još jedan primjer: Veronika Jurišić, ultramaratonka, 2010. godinu je završila sa više od 10.000 km, a 2011. sa 11.000 km (preko 30 km dnevno).

A i genetika tu ima svoju ulogu (puno hvala lički korijeni! ). I napominjem da ima puno amatera i rekreativaca koji imaju genetske predispozicije za trčanje i ‘pravi trkački izgled’. Opet: razlikujemo se, svatko je individua za sebe. 

Početak mi je bio satkan od neznanja, neiskustva i sama sam pronalazila odgovore na svoja pitanja. Prošla sam crne nožne nokte koji su otpali zbog premalih tenisica, uvidjela sam da mi ne odgovara trčanje u pamuku i još štošta. Sve su to neke normalne stvari. Naravno, ja se i dalje smatram početnikom. Trčanje je jedan životni put i avantura, shvatite to tako. U tome svemu je najvažnije kako se osjećate i jeste li ste sretni, nikako nisu važne brojke na vagi! Sva snaga i motivacija počiva u srcu i u glavi.

Izvorni tekst pročitajte ovdje

O autorici:

Zovem se Valentina Đureković i autorica sam bloga 'Val Trči' kojim pričam svoju priču o trčanju. Cilj mi je popularizacija trčanja i zdravog života. Naravno, pišem subjektivno, iz vlastitog iskustva, a bila bih najsretnija kada bi potrčao i protrčao cijeli svijet! Osim na blogu, možete me pratiti na Facebooku te na Instagramu.