Oni su prijatelji svojoj ženi. Ostvarene, potpune osobe koje znaju da nije sve na ženi. Da i oni jedu, prljaju i koriste zajednički prostor sa svojom obitelji te je isto tako na njima da sudjeluju u organizaciji što ljepšeg, ugodnijeg i funkcionalnog  doma. 

Zašto su oni onda u "svom čoporu" prozvani papučarima? Jel sramota oprat pod ili suđe jer si muško? Ili si tad manje muškarac? 
Izjedaju me ova pitanja jer je to napokon jedna tema oko koje se žene slažu. Da žele imati muža ravnopravnog u kućanstvu i odgoju sa njima i onda se moraju naći drugi muškarci koji će im to pokušati sabotirati.

Mnogi muškarci nisu spremni za zajednički život i obaveze iz kojekakvih razloga. Nekima je do jučer sve mama radila umjesto njih, neki nisu znali što ih očekuje kad dođe dijete, neki nisu spremni na dodatnu količinu obaveza uz one koje do sad imaju. Jasno je ko dan, da se oni, kao i žena trebaju prilagoditi na novonastalu životnu situaciju, da im treba vremena.

Puno kompromisa i razgovora sa svojom bračnom družicom. I kad napokon mislite da ste postigli obiteljski sklad, nađe se neki prijatelj, otac, kolega s posla koji će mu se nasmijati u lice i reć: "Kakav si ti to muškarac?"

Mogla bi nastavit', al shvatili ste poantu. Što oni imaju od toga? Ispadaju frajeri jedan pred drugim? Svaka čast, seljačine. Frajeri ste samo u svojem univerzumu. Doma imate vjerojatno tužnu, usamljenu ženu koja se sa sjetom prisjeća kakvi ste bili na početku veze.
Koja si razmišlja: "Imamo djecu, ne bi "bilo fer" prema njima da se rastanem." 

Ali takvi ni ne vide da su im žene nesretne. Jer one sve stignu i dapače, s osmijehom to rade. Jer one trpe. Trpe u ime svoje obitelji. 

Ja nisam ta. Ja imam "papučara" i takvog sam i tražila.

Naravno, u očima tih muških osoba kojima je moj muž "papučar", ja sam rospija. Koja mu "ne da" da ide na pivu iza posla, koja ga "maltretira" s obavezama poput iznijet smeće ili kupit kruh po povratku s posla. Nedaj Bože da nazoveš tokom radnog vremena- držiš ga u šaci. Jadan ni na poslu nema odmora od tebe i tvojih zahtjeva.

Kad je "provest' vrijeme sa svojom obitelji" postao nedovoljno dobar razlog da uzmeš godišnji? Ako ne gradiš vikendicu ili nešto drugo što žena "ne može", šta će ti koji vrag godišnji?

Pola tih muških osoba ( s razlogom ne želim reć' muškaraca) su seljačine same po sebi i tu nema pomoći. Druga polovica su oni koji su jaki na lamatanju jezikom van svog doma, a vjerojatno čim pređu prag krpom brišu otiske svojih cipela. Takvi me živciraju, rastužuju, a i gade mi se, da vam budem iskrena.

Jesu li svjesni kako jadni zapravo ispadaju? Kako pljuju i blate sve ono sveto na šta su potpisom prisegli? Kako omalovažavaju svoju zajednicu? Mnoge žene ni ne znaju kakvi su im muževi van gnijezda.

Mogu oni bit doma požrtvovni i ravnopravni partneri, pred "čoporom" okrenu ploču.

Kad je postalo sramota bit dobar muž, tata… osoba?

O autorici:

Nina Stankić je skoro tridesetogodišnja mama male curice, žena malo većeg muža, u potrazi za svojim mjestom pod spisateljskim suncem. Opisuje bez uljepšavanja svakodnevicu jedne mame, svoje brige i "glupe" strahove. Obična cura koja je do nedavno lutala festivalima i "zatvarala kafane" sada se pokušava snać' s kuhačom, obavezama oko djeteta i novom okolinom u koju se doselila. U slobodno vrijeme voli ribičiju i popit kavu u miru dok haharica spava. Njezine dogodovštine možete pratiti na stranici Mama iz hooda.