Gotovo su sve hrvatske vlade (ne samo ova Plenkovićeva) poput bolesnih tipova bez karaktera. Alkoholičara, narkomana, kockara ili pušača, koji baš svaki put propuste pomoći sebi i drugima oko sebe odbacujući neki od svojih razarajućih poroka. Hrvatska se, eto, ne može ozbiljno i temeljito uhvatiti nikakvih reformi.
Savršeno ih najave u izbornoj kampanji. Odrede prioritete, pa čak i točan raspored, a onda...
Evo, sutra ćemo, majke mi. Pa onda ništa. Europska komisija jučer je objavila niz kritika na programe hrvatskih reformi, kojih nema. Izravno su nam rekli da smo najlošija država u Europskoj uniji jer se bojimo provođenja strukturnih reformi. Mi doslovno bušimo brodić u kojem plovimo i nadamo se da se neće potopiti. I sve to doživljavamo kao znanstvenu metodu koja nam jamči gotovo siguran uspjeh.
Ovako stoje stvari: nismo postigli nikakav uspjeh u reformi mirovinskog sustava. Reforma javne uprave, najjačeg aparata uhljebničke kulture, nije se pomaknula desetljećima. Pravosuđe i reforma obrazovanja bilježe ograničen napredak, a jedina je svijetla točka upravljanje javnim dugom. Zdravstveni sustav je na rubu. Dugovi bolnica se gomilaju. Tanki oporavak, nakon niza teških godina, ozbiljno je ugrožen činjenicom da nismo u stanju postići više stope dugoročnog rata. Živimo relativno dobro jer su kamate na svjetskim financijskim tržištima niske.
A kad narastu, kladimo se, Vlada će početi povećavati poreze. Za njih nema druge kasice prasice od plitkih džepova hrvatskih poreznih obveznika. Umjesto da je Vlada iskoristila vrijeme za nužne strukturalne reforme, koje su nam nužne, oni računaju da uvijek mogu podignuti poreze.
E da, javila se i predsjednica. Uvijek tješi Plenkija. Teško joj je zbog kritika EU i kaže da moramo biti iskreni prema sebi. Baš kao i ona u izbornoj kampanji, kad je najavljivala zemlju blagostanja. U svojemu mandatu.
