Ako Zoki Milanović pobjeđuje, onda to uglavnom čini u SDP-u
Foto: Duško Marušić/PIXSELL
Može Zoran Milanović gubiti izbore, gubiti vlast, srozavati stranku, gubiti saborske mandate, dizati i vraćati HDZ, blamirati se i kompromitirati, ali uvijek može doći pred svoje članove i onda dobiti nagradu za sve to.
Trebalo je biti napeto, a ispala je čista formalnost.
Zoran Milanović uvjerljivo je, po četvrti puta, odnio pobjedu na izborima za predsjednika SDP-a. Što taj rezultat zapravo znači?
1.
Milanović obično ne pobjeđuje. Ali kada pobjeđuje, onda to uglavnom čini u vlastitoj stranci. Na nacionalnoj razini Milanović je odnio samo jednu pravu pobjedu, 2011. godine, kada se do vlasti popeo po razvalinama HDZ-a koji se raspadao u korupciji i skandalima. Sve ostalo bili su porazi. Možda tijesni, kako se on voli tješiti, ali opet porazi.
No, zato je Milanović neprikosnoven u vlastitoj stranci. Već četvrti puta dobio je povjerenje svojih članova i vladat će glavnom (vječitom?) oporbenom strankom sve tamo do 2020. godine. Pritom SDP-u čak neće biti bitno je li pritom bio uspješan ili nije.
2.
O ovaj unutarstranački poraz od Milanovića razbio se mit o Zlatku Komadini kao uzdanici i spasitelju SDP-a. Godinama se na Komadinu računalo, u stranci, ali i na državnoj razini, pozivalo ga se da se snažnije uključi u nacionalnu politiku, guralo na predsjedničke i svake druge zbore, ali on se uvijek najugodnije osjećao u svojoj županiji.
Sad se vidi i zašto. Tamo će do daljnjega i ostati. Koliko dugo, i to će se tek vidjeti.
3.
Još važnije, na ovim izborima razbijen je mit o opoziciji u SDP-u. Nikada slabiji Milanović pobijedio je nikada složnije protivnike.
Stranačka oporba nikada nije imala toliko opravdanja za smjenu svog šefa kao sada nakon izgubljene vlasti i povratka HDZ-a na čelo države. Udružili su se Zagreb i Split, bila je tu Rijeka, svi najpopularniji SDP-ovci stavili su glave skupa, iza popularnog Komadine stali su još popularniji Picula i Ostojić, ali opet ništa od toga nije bilo dovoljno.
Što više govori o njihovoj slabosti, nego o Milanovićevoj snazi.
4.
Vezano uz to, ovim izborima u SDP-u potvrđena je teza o kadrovskoj pustoši u Milanovićevoj stranci.
Naime, ako ovako neuspješni lider stranke nema uvjerljivog protivnika, ako ga ne mogu srušiti čak ni ovako snažni protivnici, onda to zapravo šalje lošu poruku o ljudskim resursima u SDP-u.
Ni u Račanovo vrijeme kadrovska slika nije bila bajna, zahvaljujući tome svojedobno je isplivao autsajder Milanović, ali ove duge godine Milanovićeve vladavine i podvrgavanja stranke njegovim kriterijima, dovele su do toga da je u kritičnom trenutku kocka pala na sirotog Komadinu, Bernardića i Rajka Ostojića.
5.
Slijedom toga, SDP je još jednom pokazao da je u svojoj biti duboko konzervativna stranka, kronično nesklona promjenama. Možda ovo zviči kao pretjerivanje, ali da nije bilo bolesti, Ivica Račan vjerojatno bi i dalje bio šef stranke.
Milanović, pak, dobiva povjerenje svojih članova neovisno o uspješnosti u vođenju stranke. Dobivao ili gubio izbore, okupljao ili tjerao ljude, uzdizao ili srozavao stranku, njegova pozicija se ne mijenja.
HDZ je u ovih 25 godina ipak promijenio četiri predsjednika, što milom što silom, što znači da se makar malo pomaknuo s mjesta. SDP se, međutim, čvrsto drži svoga vođe - i u dobru i u zlu.
6.
A promjena je važna, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog činjenice da je pet uzastopnih mandata i čak 14 godina vladavine jednog čovjeka previše za bilo kakvu organizaciju, a kamoli za demokratsku stranku.
Stranka se umrtvljuje, autokratizira, pasivizira, gleda samo u jednom smjeru i na jedan način. Nema fluktuacije ljudi i nema novih ideja, dolazi do ustajalosti, pa čak i do kulta ličnosti.
Ako ne mandati ograničavaju u državi, nije jesno zašto bi se ograničavali u strankama. Koje sada svoj mentalni sklop prenose i na državnu razinu.
7.
U protekla četiri navrata, Milanović se rješavao svih svojih protukandidata na predsjedničkim izborima u SDP-u. Samo jedan je preživio (Picula), ostali su izbačeni ili odbačeni.
Ovoga puta za time čak i nema potrebe.
Protiv Milanovića su ionako ustali već ranije odbačeni i marginalizirani kadrovi: Komadina je već odavno na rubu, Bernardiću je odzvonilo prije lokalnih, a Rajku Ostojiću nakon lokalnih izbora u Zagrebu, Picula se skrasio u sigurnost Europskog parlamenta i to je uglavnom to.
Još gore, oni vjerojatno ne bi ni ustali protiv Milanovića da Milanović već prije nije ustao protiv svih njih.
8.
Napokon, ako su sinoć u taboru Zorana Milanovića slavili ovu veliku pobjedu, vjerojatno su popili koju i u HDZ-u. Taj čovjek donio im je pregršt pobjeda i stoga nije ni čudo da je Tomislav Karamarko požurio čestitati.
Nema sumnje da će Milanović uzvratiti istom mjerom kad Tomislav Karamarko na stranačkim izborima uskoro pobijedi samog sebe.
