Kako marginalac Hasanbegović diktira tempo i drma državom

Preimenovanje Trga maršala Tita uopće nije bila tema kampanje za lokalne izbore u Zagrebu.

Milan Bandić nigdje to nije spomenuo kao svoje predizborno obećanje. HDZ je preko svog kandidata Drage Prgometa odustao od teme kojom se prije njega nabacivao Andrija Mikulić. SDP se toga, naravno, nije doticao.

To je bila tema, i to jedina, samo Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića koji su na svibanjskim izborima dobili deset posto glasova i pet mandata u Gradskoj skupštini.

Pa otkud onda Bandiću pomisao da bi preimenovanje Titova trga bila želja Zagrepčana?

"Znam čitati znakove vremena u gradu i slušati puls naših ljudi", izjavio je jučer zagrebački gradonačelnik prilikom najave imenovanja Trga Republike Hrvatske. 

Ali koji je to puls ljudi on slušao? Koji bi to bili "naši ljudi"? Ispada da Bandić ispunjava tuđa predizborna obećanja, odnosno spreman je ispuniti jedino obećanje koje nikada nije dao. A davao ih je na hrpe.

Puno je, međutim, jasnije koje je to "znakove vremena" pročitao. 

Desna lavina

Znakove još snažnije desničarske, klerikalne, radikalne i revizionističke revolucije koja traje već dvije godine. "Ta lavina", izjavio je jutros Ivo Josipović, "i radikalno desno zastranjenje društva počelo je nakon promjene na Pantovčaku".

Titov trg sada se naslonio na HOS-ovu ploču u Jasenovcu, na najavu podizanja spomen ploče Juri Francetiću u Otočcu, ali i poklopio s najavom Zlatka Hasanbegovića da bi trebalo ukinuti 22. lipnja kao državni praznik. 

I kad smo već kod toga, Torcida je taj praznik već ukinula: na Facebook stranici Torcida shop objavljeno je da zbog "obljetnice napada III. Reicha na SSSR, a to je u RH neradni dan, Torcida Shop neće raditi".

Ništa antifašizam. Samo Hitler.

A onaj koji diktira tempo jest Zlatko Hasanbegović.

Utjecajni marginalac

Čovjek koji je u Zagrebu dobio deset posto glasova određuje da se mora preimenovati Titov trg. U tome dobiva podršku HDZ-a, kojemu pak trebaju tri ruke Hasanbegovićeva bloka u Saboru. I tako taj politički marginalac postaje utjecajniji nego dok je bio ministar u Karamarkovoj vladi.

On ucjenjuje Bandića u formiranju vlasti u Skupštini. Vrši pritisak na HDZ i baca "probne balone" kojima se testira snaga i čvrstina Plenkovićeve vladavine u stranci. Istodobno služi Plenkoviću kao alibi za podilaženje stranačkoj desnici i pranje od koalicije s liberalima i Srbima u Vladi.

Politički marginalci i ekstremisti počeli su diktirati ponašanje vlasti na svim razinama.

Snaga u slabosti

Osim Hasanbegovića i Esih, tu su još i Željka Markić, svečana uzvanica na nedavnom domjenku na Pantovčaku, biskup Vlado Košić koji tobože ne izražava stavove službenog Kaptola, ali svejedno obavlja svoju funkciju u mobilizaciji HDZ-ova rigidnog biračkog tijela, kao i mnogi drugi.

Njihova snaga leži tek u slabosti (ili oportunizmu) većine na vlasti.

Jedina točka programa Hasanbegovića bila je micanje Tita iz Zagreba. To bi mu sada moglo uspjeti, zahvaljujući Bandiću i HDZ-u. 

A nekakav strah od Hasanbegovića uporno se reciklira u vrhu HDZ-a, gdje je Plenković navodno prestravljen mogućnošću da mu bivši ministar kulture postane prijetnja pa stoga mora oprezno postupati oko "delikatnog pitanja" HOS-ove ploče u Jasenovcu, šutjeti oko Francetićeve ploče u Slunju ili gurnuti Jandrokovića da kontrira prijedlogu za ukidanjem Dana antifašističke borbe.

Bez glasova i podrške

Hasanbegović ne predstavlja ni deset posto stanovnika Zagreba, a nepoznato je koliko bi glasova skupio na nacionalnoj razini. Pa ipak, sada ispada da on drma državom.

Bandić ga sluša u Zagrebu zbog Skupštine, Plenković ga mora slušati u Saboru zbog većine.

Kao potencijalni spasitelj od Hasanbegovića više se ne spominje navodno liberalni Plenković i krug oko njega u Vladi, već Milorad Pupovac koji bi "poput Šeste ličke" trebao spašavati Tita u Zagrebu i Hrvatsku od filoustaške i klerikalne radikalizacije. 

Pupovac je to danas odbio, naljutivši se zbog toga što se srpsku manjinu dovodi u situaciju da zarati s radikalnom desnicom.  

S druge strane, Andrej Plenković je izbacio Hasanbegovića iz stranke, ne zbog radikalizma nego zbog kršenja Statuta, ali se nije postavio ni prema jednom njegovom prijedlogu.

Haso kao alibi

Umjesto toga, radije će Hasanbegovića promovirati u izvanstranačku desnicu čije će prijedloge uzimati kako mu bude zatrebalo: HDZ s njima formalno neće imati veze, a uvijek će ih moći koristiti kao alibi pred javnošću i koalicijskim partnerima.

A tako naposljetku dolazimo do Plenkovićevih novih koalicijskih partnera, HNS-a, Pupovca i drugih. Oni se protive micanju Titova trga, ali će i dalje podržavati stranku koja bi trebala dići ruku za taj prijedlog u zagrebačkoj Skupštini. Čak se i ne obaziru na činjenicu da iza toga stoji Zlatko Hasanbegović, nekad najomraženiji ministar u Vladi.

Zbog vlastitih političkih interesa, dealova i paktova spremni su žrtvovati ono što su nekada nazivali principima, idejama i stavovima u kreiranju liberalnog društva.

Nije stoga nikakvo čudo da Hasanbegović sa svojom šačicom glasova i bez stranke, slično Željki Markić, diktira tempo i političku igru. Sad kad je ispucao Tita kao svoj adut, pitanje je što dalje slijedi.

A još je veće pitanje dokle će politička većina slijediti njegove upute.

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.