Zastupnici prvo odbiju prijedlog za smanjenjem plaće dužnosnika, a onda Milanka Opačić posao Vladinih ministara usporedi sa životom građana na minimalnoj plaći.
Teško je reći o čemu se tu radi: o izostanku takta, manjku socijalne inteligencije, nepristojnosti, cinizmu, bezosjećajnosti ili pak pravom ruganju.
Što god bilo, ono što je jučer izjavila ministrica socijale Milanka Opačić zvučalo je loše, ružno, neprimjereno, za neke čak i uvredljivo.
Zvučalo je kao igranje sa živcima građana. Kao nešto zbog čega bi ljudi dobili potrebu izaći na ulicu i ponoviti bosanski scenarij.
Ministri na minimalcu
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Jer, izjavu kako se ministri u Vladi "otprilike vide kao građani koji žive na minimalcu", jer "svi se ponašaju kao ljudi koji moraju razmišljati hoće li potrošiti na hranu ili će kupiti kino ulaznicu", može dati samo netko tko ne zna kako se građani danas osjećaju ili ga naprosto nije briga.
Jasno je što je Opačić htjela reći. Da je zbog stezanja državnog proračuna sve teže pokrpati osnovne potrebe po ministarstvima. Da moraju sve više paziti na što troše. Da moraju birati između potreba i mogućnosti.
Ali usporediti to sa životom građana na minimalcu je naprosto neprimjereno, ako ne i neinteligentno.
Možda Milanka Opačić kao ministrica socijalne skrbi zna koliki je minimalac u Hrvatskoj (3.017 kuna bruto), možda čak i zna koliko građana trenutno živi na minimalcu, ali sigurno ne zna kako je to živjeti na minimalnoj plaći. Podmirivati životne potrebe, podizati i školovati djecu, plaćati poreze.
A još manje zna kako je to rintati na minimalnoj plaći.
Ruganje građanima
Osim toga, bilo kakvo uspoređivanje Vladinih ministara i općenito političara s građanima na rubu egzistencije zvuči kao pravo ruganje. Prije samo nekoliko dana ti isti političari odbili su prijedlog Dragutina Lesara o smanjenju bruto plaća državnim dužnosnicima za 21 posto. Popljuvali su njegov prijedlog i nazvali ga "demagogijom".
Čak 84 zastupnika diglo je ruku protiv smanjenja vlastitih primanja.
Kako onda bilo tko od te kaste političara i dužnosnika ima obraza uspoređivati se po bilo čemu s građanima na minimalcu?
Što oni znaju o tome? Što oni znaju kako je živjeti na najmanjoj plaći i pritom svakoga dana strepiti od otkaza?
Opačić vjerojatno ne koristi javni prijevoz, ne oblači se u second-hand shopovima, ne nabavlja špeceraj u najjeftinijim dućanima, vjerojatno nije čak ni u minusu na tekućem računu, pa ne zvuči pretjerano uvjerljivo kad govori o onima koji se krpaju s minimalcem.
Osim što zvuči uvredljivo.
Zvuči kao provokacija
To možda nije bila njezina namjera, ali u ovom trenutku, u ovakvoj situaciji, ovakve izjave vladajućih političara zvuče bešćutno i gotovo kao provokacija.
Kao izazov onima koji su prisiljeni gledati kako si političari ne žele smanjiti plaće - ni iz solidarnosti, ni iz nužde, a kamoli da sami sebe stave na minimalac, kad je već stisla besparica - da bi već sutra krenuli žicati glasove od tih istih građana, za europsku, zastupničku, ministarsku, predsjedničku plaću, sasvim svejedno.
Kad bi naši političari, od Opačićke do Milanovića, Josipovića, pa i Karamarka, doista znali kako je to živjeti na minimalcu, onda bi im se eventualno tolerirale ovakve izjave.
Ali budući da žive na državnim jaslama, u luksuznim stanovima, na natprosječnim plaćama koje si sami određuju i koje postavljaju kao mjerilo iznad kojeg nitko drugi - bio on profesor, liječnik ili rektor - ne smije ići, a istovremeno režu primanja učitelja i zdravstvenih djelatnika, najbolje bi im bilo da se suzdrže od ovakvog pametovanja.
Da pomognu građanima na minimalcu umjesto da se s njima uspoređuju.
Ili da si jednostavno skrate muku tog ministarskog "života na minimalcu" i naprosto se okane politike. Tržište rada željno ih iščekuje.
