Izašli smo iz komunističkog jednopartijskog jednoumlja, prošli put od Tuđmanove dominacije jedne stranke i duopola HDZ-a i SDP-a, sve do jedinstva Bože Petrova.
Prvo smo imali pola stoljeća komunizma: jednopartijski sustav, jednog vođu i jednu vladajuću ideologiju, bez oporbe i opozicije, bez višestranačkih izbora, bez pluralizma i slobode.
Zatim smo izabrali višestranačje: pa smo dobili Franju Tuđmana i HDZ kao "stožernu stranku hrvatskog naroda", dok su svi ostali svejedni na razinu "stoke sitnog zuba".
Isto se ponovilo i za vladavine Ive Sanadera.
Onda smo, među 150 registriranih političkih stranaka, dobili duopol HDZ-a i SDP-a koji su poput crnih rupa gravitacijski usisavali partnere i konkurente s ljevice i desnice.
I sada, taman kad se na parlamentarnim izborima konačno pojavila treća opcija koja je trebala razbiti to dvovlašće i potaknuti razvoj istinske demokracije, Božo Petrov se primio zajedništva.
Zajedničko jednoumlje
Zajedništva koje se kroz 99-postotno slaganje u programima svodi praktički na jednoumlje, a kroz mesijansko forsiranje velike koalicije poništava rezultate parlamentarnih izbora, pa i samu njihovu bit.
Sve se opet svodi na jedno, trpa u isti koš, sravnjuju se razlike, poništava nadmetanje ideja i ideologija, poziva na jednoumlje i jednopartijsku vlast. Čak se i opozicija svodi na desetak zastupnika.
Dug je put, a zapravo tako mali korak od komunističkog jednoumlja do ovog današnjeg "zajedništva".
Zajedništva koje je prvo promovirala Kolinda Grabar Kitarović, a sada ga se primio Božo Petrov, samoproglašeni mesija iz Metkovića.
Pod tim zajedništvom trebali bismo opet imati jedan program, jednu vlast, jedan put, bez oporbe, bez protivljenja, konkurencije, razmjene ideja i natjecanja programa.
Treća opcija
Umjesto da napokon osjetimo pravu višestranačku demokraciju, osvježenu trećom opcijom i malim strankama koje imaju utjecaja na formiranje Vlade, dobili smo povratak u ono od čega smo pobjegli prije dva i pol desetljeća.
Kako je došlo do toga? Jesmo li za to glasali na izborima? I je li to ono što kao građani zaslužujemo?
Inzistiranje Bože Petrova na zajedništvu, a to je ono što će čelnik Mosta forsirati - pa i neskrivenim ucjenama - u nastavku pregovora, možda bi zvučalo plemenito kad ne bi u svojoj biti poništavalo različitost.
A različitost je snaga prave demokracije.
Upravo tu različitost ubijalo je komunističko jednopartijsko jednoumlje i suzbijao tuđmanovski i sanaderovski autokratski populizam.
Čemu izbori?
Most traži - i dobiva - gotovo bespogovorno programsko slaganje SDP-a i HDZ-a, traži smjenjivanje njihovih legitimno izabranih vođa, traži efektivno poništavanje rezultata izbora, a i dovodi u pitanje njihovu svrhovitost u budućnosti.
Zašto bismo ubuduće išli na izbore ako će svi oni za koje glasamo na koncu završiti zajedno? I kakva je to politička scena u kojoj bi oporba bila svedena na desetak zastupnika?
Hrvatska je predugo putovala od komunističkog jednopartijskog sustava da bi sada zaglavila u nekakvom zajedništvu, bez da je ikada okusila pravo višestranačje.
Zanimljivo, to zajedništvo Boži Petrovu nije palo na pamet u Metkoviću, gdje je jedva srušio s vlasti Stipu Gabrića Jambu i zaposjeo vlast na svom programu i svojim idejama. U njima, tim idejama i programima, nije bilo mjesta za Jambu.
On očito vjeruje kako nije nužno da on sam živi zajedništvo da bi ga sada nametao drugima.
I zato, dok se nastavlja ova agonija s forsiranjem velike koalicije i jedinstvene reformske vlade, kao i s navlačenjem Milanovića i Karamarka na zajedničke pregovore o zajedničkoj vladi, sve je jasnije da nama treba nadmetanje različitih ideja i programa, a ne njihovo uguravanje pod jednu kapu, u ime nekakvog višeg cilja.
Pa makar ono nosilo tako pompozan naziv kao što je zajedništvo.
