Znači, cijeli život nekako kontam da baš nemam sreće u životu. Ne odnosi se to na onaj intiman osjećaj sreće i zadovoljstva koji imaš kad si zadovoljan nekim životnim konstelacijama, nego na onaj jednostavniji, rekla bih prostiji osjećaj sreće, kad ti nešto lijepo "padne s neba" i razveseli te.

Ironija svega je što cijeli život, otkako pamtim, nalazim djeteline s četiri lista. Samo spustim pogled i eto ih, jedna, dvije, čitav snopić. U početku sam ih sakupljala, a onda mi se više nije dalo. Nije bilo efekta. Doduše, godinama kasnije čitala sam da će ti se sreća osmjehnuti ako djeteline sa četiri lista ubereš na neki čudan način, tipa, ustima, dok klečiš, rukama prekriženih iza leđa, u sumrak i kada je mladi mjesec... Ma, kako da ne.

Jednom mi je jedna gatara, koja mi je napravila sačekušu na ulici, pogledala ozbiljno u lice i proročanski ozbiljno rekla - ti nikada nećeš dobiti na lotu. A nemoj srat. K'o da to i sama nisam otkrila. Koliko sam puta išla uplatiti taj loto. Danima smišljala načine kako da doprem do tog svog unutarnjeg glasa, svog Trećeg Oka, svoje providnosti... Kontemplirala brojke i čekala da mi se izbace one koje su 'dobitne'; ispisala sve moguće kombinacije rođendana, godišnjica, sretnih brojeva, čekala da mi u snu dođu neki znakovi, pitala sretne ljude u svom okruženju da mi daju svoj neki nasumičan broj... Ma sve sam probala. I ništa.

Kontam da sam tim dobitkom poništila svaki mogući sljedeći. Jer, hrvatska statistika kaže da će te prije pogoditi grom, nego što ćeš dobiti na lotu. Sad čekam grom. Tako je valjda i onaj sirotanović iz Vukovara što sam ga prije par godina radila za novine, čekao dobitak na lotu, a dobio grom. I to ne bilo kakav grom. Pogodio ga je u glavušu, na kojoj je imao slušalice od malog tranzistora, prošišao mu kroz tijelo s ne-znam-koliko teravata snage i izašao mu kroz - penis! Da, tamo gdje su slušalice iz ušiju otprilike završavale! Valjda je grom slijedio žicu. Našli ga slučajni prolaznici na cesti, živog, pušilo mu se iz glave. Kasnije su ga ljudi, prijatelji, poznanici, nazvali - gromoviti. A i oženio se. Valjda to nešto znači.

Koliko puta ste za sebe pomislili da ste pehist?! Ja za sebe mislim da sam školski primjer pehista. Kada sam to pričala ljudima u svom okruženju, nisu mi vjerovali. A onda su jedan dan proveli sa mnom i - pobjegli vrišteći u suprotnom smjeru. Ne samo da su se uvjerili u moje svakodnevne pehove, nego je to prešlo i na njih dok su sa mnom! Znači, baš uvijek će se nešto nepredviđeno dogoditi na blagajni kad ja dođem na red; ostat će bez role papira za račun, nestat će struje, neće raditi čitač kodova, blagajnica će dobiti zamjenu, bit će obračun blagajne ili će morati nešto stornirati.

Baš uvijek ću kupiti neki elektronički aparat koji neće raditi kad dođem doma, pa ga moram ići zamijeniti. Zato više ne kupujem one od kojih je ostao jedan primjerak u trgovini. Ono što mi slučajno ispadne iz ruku, bilo što da je to, nestat će, znači, magijom. Nema! Odletjet će u tri p.m., u neki skroviti kutak i naći ću to iduće godine. Možda.

Parkiranje! Buahahaah... Obavila kupnju, sjedam u auto, ispred mene prazno mjesto i mogu izaći bez motanja u rikverc, juhuuu, palim auto, prva brzina, iiiii, eto njega!!! Parkira upravo ispred mene, ni lijevo, ni desno na prazna mjesta, neee, baš ispred mene! I njemu smiješno! Lega, de, dobro je.

Slične situacije u čekaonicama kod liječnika. Prazna čekaonica, ja jedva gledam od bolesti, čekam da me prozove. Dolazi baba, velika. Spustim glavu da me ne bi nešta pitala jer mi se ne da pričati. Al' nema kod nje body language, ne. Sjeda tik do mene! A prazna čekaonica! I odmah kreće povijest bolesti, čitava obiteljska anamneza, plus slike navedenih na mobitelu, ne bih li ja nešto propustila.

I čekamo mi tako. I čekamo. Kad dolazi neki pilić od doktora. Moja je očigledno opet na specijalizaciji pa ju on mijenja. Sav je crven u licu. Kaže, ne mogu vas primiti, jako mi je loše, idem kući. Vatafak?! Da ne spominjem kako sam kupila psa, mopsa, dala 500 eura za njega jer je bio iz pedigriranog legla. Sama sam odabrala štene. I kad sam ga htjela pariti  (ne zbog love nego mi bio bed da lik ne guzi ništa cijeli život) otkrijem da on to ne zna radit'! Ne zna! Skoči na kujicu (ona se jadna ukipila od iščekivanja) bocne jednom, siđe, i ode spavat! K'o u onom vicu - što se mene tiče, ti si mala piiiip... I pokušali smo mu pokazati, da sad ne objašnjavam kako. I bio je kod drugih kujica. Ali, ne. Ništa. Gay! Evo, i omatorio je. Doduše, ne primijećujem da je nesretan zbog toga. I masa drugih sličnih situacija. To mi je toliko već uobičajeno, da ni ne obraćam pažnju pa ni ne pamtim.

Svi mi kažu da sam pozitiva, uvijek se smijem, uvijek vedra, podrška svima, iron lady... Kakve to moje nevidljive sile onda privlače takve pizdarije?! Upoznala sam prošli tjedan super žensku. Ona je doktorica sreće. Doslovce. Diplomirala je ekonomiju sreće. I ona kaže kako su znanstvenici dokazali da je 40 do 50 posto našeg osjećaja sreće u genima. Ako imaš sretne roditelje, onda bi i ti trebao biti sretan, ili bar znati što sreća predstavlja. Nije da tu baš imam neki pedigre. 

Ona kaže i da sreća nije lova, pa kontam da se ta "prijelazna" sreća ne odnosi na dobitke na lotu. Rekla je i da svoju sreću možemo kreirati sami.

Rastani se - done.

Stani na svoje noge - done.

Radi što voliš - done.

Budi zadovoljan sobom - done.

Jedi zdravu sirovu hranu - ne znam baš.

Biraj društvo - done.

Uvijek teži boljem - U Hrvatskoj?!

Ali nije mi rekla što da učinim da prestanem biti pehist. Prijedlozi? Netko?

O autorici:

Novinar sam od 1993. godine. Radila sam za Glas Slavonije, Arenu, Globus, RTL, a u 24sata sam već 10 godina. Autor sam ratnog romana o spaljenom selu Ćelije i niza kolumni na različitim portalima. Izazov mi je otkrivati ljudsku snagu u najtežim životnim situacijama. Izazov mi je i otkrivati ljude. Zato volim svoj posao. Zato ću vam i u svom blogu pisati o tim situacijama, i tim ljudima.