Iako je CNN nedavno prenio tvrdnje State Departmenta kako Hrvatska sudjeluje u borbi protiv ISIL-a, Milanović je jučer izjavio kako Hrvatska s tim nema nikakve veze.
Kome islamski teroristi vjeruju: Zoranu Milanoviću ili CNN-u?
Hrvatski premijer jučer je na press konferenciji izjavio kako "Hrvatska neće sudjelovati u borbenim akcijama protiv takozvane Islamske države". "Prvo zato što ne možemo, a drugo zato što se s tim trebaju nositi neki drugi", kazao je Milanović, iznijevši time samo dio cijele istine.
Hrvatska možda ne sudjeluje u borbenim akcijama, ali itekako je uključena u borbu protiv džihadista.
O tome je prošloga tjedna izvještavao CNN, prenoseći izjave dužnosnika State Departmenta koji Hrvatsku izričito spominju kao dio koalicije za razbijanje Islamske države. "Dužnosnici State Departmenta naveli su Italiju, Poljsku, Dansku, Albaniju i Hrvatsku kao zemlje koje su dobavile opremu i oružje za borbu protiv ISIS-a", objavio je CNN.
Dakle, Hrvatska se ne bori, ali doprema oružje za borbu.
Zašto se onda Zoran Milanović skanjivao potvrditi na press konferenciji ono o čemu već svi naveliko govore?
Zato da bi nas utješio? Da bi skrenuo pozornost islamista s Hrvatske? Kako bi spriječio odmazdu protiv hrvatskih građana i ciljeva zbog sudjelovanja u antiterorističkim aktivnostima?
Da bi možda sakrio neku veliku državnu tajnu? Ili naprosto nije imao pojma o čemu govori?
Bez empatije i odlučnosti
Na jučerašnjoj konferenciji za novinare povodom pogubljenja Tomislava Salopeka premijer je još jednom iskazao njemu toliko svojstven manjak empatije.
Pokazao je i izostanak državničke odlučnosti, ostavljajući dojam kolebljivog, prestrašenog i izgubljenog političara koji čak nije izrijekom spomenuo ni Salopekovo ime, niti ime organizacije koja je odgovorna za njegovu smrt.
Ali još gore, sam je sebi skočio u usta.
Iako je na jednom mjestu ispravno ustvrdio kako "mi u Hrvatskoj moramo nastaviti živjeti normalno", te da ne smijemo dopustiti da "neki ljudi razbiju naš način života" - što je uvijek bio i jest cilj terorista - Milanović je u Banskim dvorima učinio ustupak upravo tim teroristima, zanijekavši uključenost Hrvatske u borbe pritiv ISIL-a.
Učinio je to usprkos činjenici da su Sjedinjene Države više puta spomenule Hrvatsku u kontekstu isporuke oružja Kurdima, uputili joj javne zahvale na sudjelovanju u operacijama protiv Islamske države, dok je i sama ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić prošloga rujna izjavila kako je "Hrvatska spremna boriti se protiv terorizma".
"Islamska država ugrožava mir u cijelom svijetu, a mi ćemo sudjelovati s konkretnom pomoći", kazala je šefica diplomacije.
Teroristi pobjeđuju
Jučer je, međutim, Milanović odbio sva pitanja o borbi protiv terorizma, o povećanoj pripravnosti, pa čak i samoj povezanosti s antiterorističkom koalicijom čiji je Hrvatska član još od 2001. godine i koja okuplja preko šezdeset zemalja.
Kao da Hrvatska sa svime time nema nikakve veze.
Zašto je Milanović to učinio?
Iz straha ili oportunizma?
Zašto premijer nije potvrdio nastojanje Hrvatske da se i dalje bori protiv terorizma u svijetu, kao što to već odvno radi protiv Al Qaide u Afganistanu, tim više nakon što je od terorističke ruke stradao jedan hrvatski državljanin?
Umjesto toga, on je stalno naglašavao kako se "to događa drugima" i kako "drugi trebaju voditi taj rat".
To nije naš rat
Domaća publika nije očekivala da će njezin premijer, onaj koji se nekidan hvalio vojskom i hrvatskim junaštvom, upravo u tom trenutku nacionalne žalosti reterirati od svega o čemu američka politika, svjetski mediji, domaći mediji i njegovi vlastiti ministri već odavno govore.
I pripisivati sve to nekakvom nesretnom slučaju s kojim se, eto, više suočavaju neke druge zemlje.
Umjesto da poruči kako će se Hrvatska i dalje boriti protiv terorizma kao globalne, ali i lokalne prijetnje, on je poslao poruku kako borba protiv Islamske države "nije naš rat". Pa čak ni kad je u njemu ubijen jedan Hrvat.
Cilj terorista je izazivati strah i nesigurnost. "Kad nas to počinje preuzimati", kazao je jučer Milanović, "izgubili smo". A on je jučer izgubio svoj prvi susret s terorističkom prijetnjom.
Pokušao se distancirati od svega što je Hrvatska već dosad učinila u borbi protiv terorizma, kao i od svega na što se u budućnosti obvezala.
Time je zbunio hrvatske građane koji više ne znaju kakav je stav Hrvatske prema ISIL-u, što Hrvatska uopće radi na polju antiterorističke borbe, što mogu očekivati i jesu li posebno ugroženi, ali sigurno nije prevario teroriste koji se iz puno pouzdanijih izvora napajaju informacijama o antiterorističkim aktivnostima Hrvatske.
Nažalost, Zoranu Milanoviću ni islamski teroristi ne vjeruju.
