Milanović kaže da je agnostik i ateist, ali podrijetlom obični katolik. On je liberalni konzervativac. On je socijaldemokrat, ali i libertarijanac. Ljevičar. Liberal. Pragmatist.
"To su moji principi, ako vam se ne sviđaju... Nema veze, imam druge", Groucho Marx.
On je agnostik i ateist, ali podrijetlom obični katolik. On je liberalni konzervativac, premda smatra da to u ovoj zemlji "nikome ništa ne znači". On je isto tako socijaldemokrat, dapače moderni socijaldemokrat, ali istodobno i libertarijanac, zagovornik slobodnog tržišta. On je ljevičar, ali onaj reformirani. Dapače, on je ljevičarski heretik, kalvinist.
Svjetonazorski, on je liberal, ali kad je ekonomija u pitanju, onda je pragmatist. A zapravo je skeptik.
Zoran Milanović kaže za sebe da je sve to. A možda nije ništa od toga. Ovisno o raspoloženju.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Malo sumnja u Boga, malo se zaklinje u njega
Pa je tako u svom posljednjem intervjuu kod Romana Bolkovića baš bio raspoložen izjasniti se kao "agnostik i ateist, podrijetlom obični katolik". Onaj koji malo vjeruje u Boga, malo sumnja u Boga, a malo je uvjeren da Bog ne postoji.
Što je i pokazao proteklih godina: prije izbora je tvrdio da nije vjernik, onda se nakon izbora zaklinjao u Boga kad god je stigao, a onda to prestao raditi, što sugerira da je počeo ozbiljno promišljati to postojanje Boga.
Da bi shvatio kako bi bilo najbolje reći da je on sve od toga. Pa neka ljudi uzmu što im odgovara.
Ovoga tjedna nazvao se "liberalnim konzervativcem", što znači "imati liberalan pogled na društvene vrijednosti i ljudske slobode, a biti konzervativan u smislu da ne nasjeda na grandiozne ideje da će sutra promijeniti svijet". Što se, pak, samo nastavlja na njegove prethodne tvrdnje kako je on zapravo liberal.
Socijalni libertarijanac
Dapače, prije otprilike godinu dana u intervjuu Bloombergu za sebe je rekao da je libertarijanac. Onaj tko se zalaže za najmanju moguću državu. I vjeruje da slobodno tržište rješava sve probleme.
Što opet ne bi bio toliki problem da to ne govori predsjednik socijaldemokratske stranke, one koja još uvijek nije odustala od koncepta velike države, od utjecaja središnje vlasti, od toga da se država gura na tržište, uređuje ga i na njemu praktički dominira.
Pa tako Milanović kao premijer i vođa koalicije u isto vrijeme štiti ljude koji žive od svoga rada, udara na liječnike i prosvjetare, spašava velike tajkune, baca radnike na ulicu i ratuje sa sindikatima, upozorava da ćemo morati više raditi, ali onda tolerira neradnike, dijeli državne kredite podobnima, ostavlja državi da diktira stečajeve, ubire masne poreze, ali ne podiže razinu usluga za porezne obveznike.
To je samo ekonomski.
Ljevičarski desničar
Politički, Milanović se u nedostatku boljeg rješenja progurao na čelo stožerne stranke ljevice. Onda se počeo umiljavati desnici preko Franje Tuđmana, Ante Gotovine, Haaga, Bosne i Hercegovine. Pa je razočaranim ljevičarima počeo objašnjavati kako je on zapravo moderni ljevičar. Dakle, onaj koji to zapravo nije.
Ali opet, valja imati na umu da principi služe samo za one koji nemaju pametnija posla.
Ovi moderni nazori, međutim, Milanoviću omogućavaju da u oporbi potpisuje sindikalnu peticiju protiv ZOR-a, a na vlasti ratuje sa sindikatima oko prelamanja tog istog ZOR-a preko koljena. Omogućavaju mu da u oporbi, na pitanje "Tito ili Tuđman" kao iz topa ispali odgovor "Tito!", a na vlasti kaže kako "danas ne bi odgovorio na to pitanje".
Ovisno o raspoloženju.
Pa kad ga u oporbi napadnu jedne novine, on zareži protiv urednika "bivšeg udbaša". Sad tvrdi da mu naziv "bivši udbaš ne znači ništa posebno", naročito nakon što je zbog bivšeg udbaša gotovo doveo zemlju do ruba EU sankcija.
Puno toga kod Milanovića ovisi o raspoloženju.
Državni principi
Recimo, kad odbija ići u Vukovar jer nema što pričati s onima koji ruše ustavni poredak, pa onda ipak ode na sastanak na kojem donese odluku o uklanjanju policije, pa nakon što zapne u "antivukovarskoj koloni" za koju predsjednik Josipović i mnogi drugi kažu da je bila verzija "državnog udara", lakonski zaključi da je to bila samo jedne neuljuđena nepristojnost.
Kao što je lakonski zaključio na intervjuu s Bolkovićem da ovdje to nitko ne razumije.
U ovoj zemlji seljaka nitko ne shvaća te suptilne nijanse između socijaldemokrata i libertarijanca, ljevičara i modernog ljevičara, konzervativnog liberala i liberalnog konzervativca, između agnostika i ateista, katolika i nevjernika, titoista i tuđmanista.
On je, onako neshvaćen, naprosto zapeo u krivoj zemlji. A što je još gore, zemlja je zapela s njim.
