Muž na porodu je uistinu bila najbolja i najljepša odluka

A kako je bilo na porodu? Jel' išao tvoj muž s tobom, jesi se bojala kako će on reagirati na porod, pitala me neki dan poznanica. To me vratilo gotovo dvije godine unatrag. Nisam željela da moj nezakoniti bude u rodilištu. Da, bojala sam se što će on tamo vidjeti, no nisam ni slutila da neće biti problem u gledanju mog tijela već u stanju mog duha. Ipak, nagovorio me pa smo tog 17. prosinca zajedno ušetali u rodilište. Nije ni paničario, zabavljao me iščekujući sa mnom prve trudove nakon što sam ostala bez plodne vode. Ostao je hrabar i kad je doktor rekao da bez dripa neću roditi. Istina, nismo mi imali pojma što to zapravo znači. 

Moj nezakoniti, najveći frajer u rodilištu

Malo ga je presjeklo tek kad su spomenuli mogućnost carskog, no sve u svemu, bio je najveći frajer u rodilištu. A ja? Prvo me oprala euforija kada je liječnik rekao da ću do jutra roditi, onda sam se histerično počela cerekati prikrivajući činjenicu da umirem od straha. Onda sam jedno tri sata čekala te trudove i pritom mi uopće nije bilo jasno zašto sve te žene oko mene tako strašno jauču. Pih, mene ništa ne boli, hrabro sam konstatirala ne shvaćajući da moje tijelo jednostavno odbija suradnju. A onda je došao drip i svi oko mene pa i ja sama smo otkrili monstruoznost mog bića. Prvo sam proklinjala google koji mi je na mobitelu rekao da drip baš i nije tako strašan, onda sam ozbiljno poludjela zbog svih žena koje su rađale oko mene i baš sve su rodile prije. Osobito sam bila kivna na onu koja je u nekih dva sata poroda rodila dijete od 4,5 kilograma. 

Ozbiljno me iznervirala i ona cijev iz koje mi je curkao drip pa sam je htjela baciti kroz prozor, poludjela sam i zbog ctg-a svaki put kad bi mi najavljivao novi umjetni trud. U jednom sam trenu izbacivala muža iz rađaone jer citirat ću samu sebe: Ne mogu gledati tvoju facu. Što se ti stišćeš ako mene boli. Ti si kriv za sve! Nije ni pokušao pregovarati, ali je na svoju sreću naletio na doktoricu koje mi je rekla da ako izađe van, nema natrag. A drip, proklet bio. A htjela sam prirodan porod. Hrabro sam objašnjavala liječnicima da su žene rađale i prije mene i da meni ne treba ništa. E pa nakon četiri sata osjećaja da ću se doslovno raspuknuti molila sam za bilo što samo da to prestane. Odi van, traži da me ubiju ili da mi barem daju neku drogu, preklinjala sam muža. Užicao mi je injekciju protiv bolova. Onda me malo mazio po kosi, sestre (divne žene) su mu pokazale kako da me masira, dodavao mi vode i tako nekih osam sati. U jednom sam trenu ipak odlučila da ja više ne želim sudjelovati u porodu, da ne mogu više stiskati, da ću se jednostavno praviti mrtva. Nije me čak smelo ni to što uz muža, liječnicu (došla je i treća smjena, a ja još nisam rodila), par sestara i babice moj porod gleda cijeli razred škole za babinjače. Malo se se skrivali iza zastora, no kako me i to živciralo rekla sam im nimalo umiljato: Ako ste me već svi vidjeli u ovom položaju, stvarno nema potrebe da se pravite fini.

Transformacija iz luđakinje u majku

Točno 13 sati nakon dolaska u rodilište postala sam mama. Muž je sa suzama u očima presjekao pupčanu vrpcu, srednjoškolci su napravili legendarne fotografije za obiteljski album, ja sam postala najponosnija i najsretnija mama na svijetu. Fascinirana činjenicom da smo moj nezakoniti i ja uspjeli stvoriti prekrasno malo čudo, fascinirana stvaranjem života i, ne manje važno, fascinirana transformacijom iz luđakinje u zaljubljenu majku. I da, iz današnje perspektive - muž na porodu je bila uistinu najljepša i najbolja odluka. Pogled na njega dok mi s ljubavlju donosi našeg princa je nešto što ću zauvijek pamtiti. E sad, drugi je problem što će i on zauvijek pamtiti u kakvog se ja monstruma mogu pretvoriti...