Kolumne

Komentari 90

Najnovija pravednost: Dr. Ivo Josipović i katalog dobrih želja

Najnovija pravednost: Dr. Ivo Josipović i katalog dobrih želja

Tko misli da je Ivo Josipović idealist, motivator, utopist, čak i dobri duh? Oni koji to ne misle, imaju vremena o tome razmisliti do idućih predsjedničkih izbora

Tko bi rekao da je Ivo Josipović idealist? Motivator i utopist? Pa čak i dobri duh?

Ali eto, na opće iznenađenje, predsjednik Republike upravo tako je definirao svoju ulogu uoči borbe za drugi mandat.

"Mislim da politika osim racionalnosti mora imati i tu idealističku komponentu", povjerio se Josipović novinaru Globusa Darku Hudelistu. "Moramo željeti možda i više nego što možemo napraviti, posebno kad je riječ o nekim dobrim ciljevima i dobrim stvarima. Mislim da politike koje nemaju neke ideale, pa makar oni bili i daleki, teško mogu biti motivirajuće, osobito kada govorimo o predsjedničkim politikama". 

Soundtrack za izbore

Tumačeći kako se predsjednik u našem ustavnom poretku ne bavi onime što se obično zove dnevna politika, Josipović je definirao njegovu ulogu: "Trebao bi biti motivator, netko tko povezuje unutar društva, netko tko promovira ono što bismo mogli nazvati dobrim duhom ili dobrim željama. Pa i onda kada te želje možda izgledaju utopističke".

Zato se Josipović sada opet hvata velikih riječi, poput one famozne Nove pravednosti, koja će mu poslužiti kao predizborni "soundtrack" i za drugi mandat. Iako se nakon četiri godine već upljesnivila.

"Nova pravednost široki je koncept koji nije zadaća za jednu osobu ili za jedan mandat. To je pozitivni dugoročni koncept čije će elemente dograđivati političari raznih generacija". 

Za razliku od Stare pravednosti od koje smo odustali.

Dakle, Josipović kaže dvije stvari: ili priznaje da nije ispunio predizborno obećanje prije četiri godine, ili još nije smislio drugu parolu kojom će osvojiti birače. 

Nevidljiv poput duha

I dok ne smisli, pokušajmo se prisjetiti kad je to Josipović poslužio kao motivator u društvu, idealist i utopist. A naročito dobri duh. Osim što je često bio nevidljiv poput duha.

Odmah na početku mandata ispričao se zbog hrvatskih zločina u BiH i hrvatske politike devedesetih. No čim su ga pohvalili, odmah se uplašio vlastite hrabrosti i krenuo braniti kako nije on to baš tako mislio. Bilo je, drugim riječima, utopistički smatrati da se ispričao zbog Tuđmanove podjele Bosne.

Onda se u jednom trenutku primio kritiziranja "kulture kukanja" koja je zatrovala naše društvo. Stalno kukamo, umjesto da se primimo posla. E to je zvučalo baš idealistički.

Ali opet, nije to bilo ništa u usporedbi s inicijativom da se problem s ljudima koji u uniformama prijete rušenjem ustavnog poretka riješi tako da premijer s njima pregovara, kao i da se razmisli o promjeni ustavnog zakona koji ih je toliko naljutio.

To je bio predsjednik-motivator na djelu.

Pomirljiv agnostik 

Josipović je bio i pomiritelj. Kad je, recimo, za savjetnika na Pantovčaku uzeo istaknutog člana organizacije Opus Dei, organizatora referenduma o braku, a onda poručivao kako se on protivi tom "diskriminirajućem" referendumu. 

A bio je i pomiritelj s dozom idealizma. Kad je, na primjer, tvrdio da je agnostik, ali odmah požurio objasniti da ga religija itekako zanima, da vrlo angažirano obilazi brojna svetišta, hramove i crkve.

Pokazao se i kao dobri duh. Onda kad je nezaposlenim radnicama opljačkanog "Kamenskog" odnio na dar dvije "singerice". Kao podstrek daljnjem radu. S kukanjem je gotovo, idemo delat.

A iskazao je i zavidnu ljudsku osjetljivost. Primjerice, kad je pozvao vukovarsku književnicu Ivanu Simić Bodrožić na Pantovčak, pa je odmah s vrata pitao: "I, koji je vaš problem?". To je bila predsjednička briga za malog čovjeka.

U redu, možda to nisu bili dobri primjeri. Ali Ivo Josipović svejedno na sedam stranica ovotjednog intervjua nije pružio ni jedan drugi primjer iz pune četiri godine svog mandata. Pa čak ni utopistički. 

Bez ovlasti 

Razlog bi mogao ležati u činjenici da ga još uvijek bilo to što nema ustavnih ovlasti (Pitanje: "Kako vi s ovlastima koje imate...". Odgovor: "...ili , bolje rečeno, nemam").

A možda bismo trebali uzeti u obzir činjenicu da Hrvatskom predsjedava u krizi (Pitanje: "Vaš predsjednički mandat obilježila je kriza. Neki ekonomisti kažu da će kriza potrajati do 2020. godine..." Odgovor: "Taman kad meni bude prestao drugi predsjednički mandat, ako ga osvojim. Očito tu nisam imao sreće. To je ograničavajući element, tako se potrefilo").

No, to nisu opravdanja. Upravo u takvim okolnostima do izražaja su trebale doći Josipovićeve motivacijske sposobnosti. Nažalost, ako ih je i bilo, one očito nisu uhvatile korijena u zemlji do grla zakopanoj u apatiji, depresiji, beznađu, te u društvu duboko podijeljenom i posvađanom oko svjetonazorskih, ideoloških i civilizacijskih pitanja.

Nisu pomogle čak ni Josipovićeve "dobre želje".

Umjesto toga, nudio je opravdanja. Kad spominje socijalnu pravednost, predsjednik kaže:  "Siguran sam, da nije ove duboke krize, koju imamo gotovo u cijeloj Europi, kod nas posebno snažnu, bilo bi i na tom planu boljih rezultata".

Što to znači? Da nam nije tako teško, bilo bi nam puno lakše? 

Umjesto da se upravo u krizi više vodi računa o socijalnoj pravednosti - a ona uključuje pomoć najugroženijima - kriza se iz usta šefa države koristi kao opravdanje što su ugroženi danas još ugroženiji. A povlašteni još povlašteniji. 

Ali dobro, ako nekome zapne, predsjednik će mu odnijeti šivaću mašinu.

Uglavnom, na ulasku u kampanju za drugi mandat, umjesto reanimiranja starog slogana o Novoj pravednosti, Ivi Josipoviću bilo bi bolje da složi katalog svojih poteza, inicijativa, ostvarenja i postignuća. I to po mogućnosti, motivacijskih, utopističkih, idealističkih. 

Ako ih pronađe, možda iznenadi sve one koji misle kako je upravo takvih poteza bilo najmanje.

Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku