Ne mogu shvatiti da štedeći na ljudima poskupljuju liječenje

Nepokretni dvadesetogodišnjak Deni ovisi o terapijama i rehabilitaciji. O Deniju smo pisali neki dan, dijagnoze su mu takve da mu manjak rehabilitacije ugrožava unutarnje organe, prijete mu komplikacije, ionako teško stanje dodatno mu se može pogoršati. Svake godine Denijeva bi mama obavila predbilježbu i u roku od nekoliko mjeseci dobila termin za trotjednu stacionarnu rehabilitaciju za sina u nekoj od ustanova koja ima sve potrebno za smještaj i rad s nepokretnim osobama.

Nije puno taj 21 dan, nije čak ni dostatno, ali sretna je Denijeva mama, kao i mnoge druge mame, da dobije barem toliko. No ove godine šok. Umjesto termina u roku od nekoliko mjeseci, iz ustanove kojoj su se prvoj obratili stiže obavijest da će Deni dobiti termin unutar tri godine. Hej, tri godine... Bolesnome vječnost, predugih 36 mjeseci u kojima se može srušiti čitav jedan svijet, nestati svaki onaj Denijev napredak za koji se njegova mama nadljudskim snagama borila od sinova rođenja, dan po dan.

I nije Deni jedina žrtva ušteda u zdravstvenom sustavu, očajnički smišljenih u nedostatku kompetentnosti za iznalaženje kvalitetnih rješenja. Liste čekanja na stacionarnu rehabilitaciju znatno su se povećale u svim ustanovama pa je vrlo vjerojatno da će mnoge nepokretne osobe s invaliditetom u tekućoj godini ostati bez redovne rehabilitacije koja im neopisivo znači. Pa se čovjek zapita - tko normalan štedi na nemoćnima i nepokretnima? Već dulje svjedočimo zdravstvenoj politici koja ide na štetu svih nas i od toga se moramo obraniti.

A uz evidentni manjak ljudskosti i empatije prema osobama s invaliditetom, vidimo i potpuni deficit zdravorazumskih odluka. Ako ništa drugo, vi odgovorni morate znati da manjak rehabilitacije i terapije dovodi do pogoršanja zdravstvenog stanja, a ono znači daljnje veće troškove za liječenje. Uštedama zapravo te ljude činite skupljima za sustav. Zar čak ni to niste sposobni shvatiti?